Rečenica iz naslova je upravo onaj scenario koji smo manje-više imali svi mi koji smo s velikim očekivanjama, prepuni ambicija, izuzetno entuzijastični upisali željeni fakultet i podrazumijevali da će biti onako kako smo sve zamislili i planirali.
Tekst bez intervencije prenosimo s portala zeda.ba.
Međutim, onda nam je stvarnost pokazala da nije svaki film onakav kakav smo očekivali da će biti i da je život ipak suroviji. Svu energiju nakon završenih visokoobrazovanih institucija usmjerili smo na pokušaj zaposlenja i konačno smo uspjeli napraviti barem jedan korak, pronaći mjesto gdje ćemo volontirati da bismo stekli potrebno radno iskustvo u struci kako bi nas konačno neko zaposlio. Odnosno, kako bi napokon neko prepoznao u nama kvalitet jer mi jesmo kvalitetan radni kadar koji samo želi da radi i da za taj rad bude adekvatno plaćen.
Nedavno sam pročitala blog jedne visokoobrazovane djevojke koja je silom prilike otputovala u Kanadu i za početak tamo radi kao konobarica pa kaže:
– Biti konobarica u Kanadi je drugačije u samom startu jer te gosti ne gledaju kao polupismenu osobu s kojom mogu postupati kako žele, naprotiv, jako su pristoji i ljubazni. Ovdje većinom konobarišu mladi ljudi i to im je usputna stanica prije “pravog” posla. S druge strane, razgovor s gostom se ne svodi na to koliko sam ili nisam ljepote donijela, nego šta sam donijela.
Rečenica u kojoj govori da je mladim ljudima konobarisanje uglavnom samo usputna stanica prije pravog zaposlenja ponukala me i da citiram njeno izlaganje viđenja rada u dalekom bijelom svijetu. Nama, čini mi se nedostaje angažmana, niza aktivnosti i borbenosti. Nema posla u struci i odmah se svima sruše snovi i sve samo stane, a kod nekih taj zastoj potraje godinama. Lično sam zagovornik da treba početi raditi posao koji čak i nije usko vezan za struku pa ”s posla tražiti posao” jer tako to ide.
Naše prvo radno mjesto možda nije idealno ali je prolazna stanica do onog pravog. Danas smo volonteri i radimo za topli obrok, ali putujemo svakim danom bliže cilju i ne smijemo posustajati. Jer, tu smo zbog sebe, ni zbog koga drugog osim zbog sebe i svoje budućnosti. Naša karijera je već započela, a kako će se nastaviti na nama je da odlučimo. Hoćemo li u međuvremenu pratiti konkurse i iskoristiti ovu godinu kao period u kojem ne stagniramo nego napredujući tražimo i posao na kojem ćemo nastaviti raditi već sljedeći dan po okončanju volonterskog rada, glavnu ulogu, odigraćemo upravo mi.