Laura završila fakultet uprkos cerebralnoj paralizi: “Prva diploma je tu”

Uz ispijanje kafa s prijateljicama, na fakultetu je uspjela pronaći i novu ljubav.


laura
Foto: 24sata.hr

Studentica Laura Soče (24) završila je preddiplomski studij i nastavila je dalje s diplomskim.

 – Uprkos velikim preprekama kroz život i uz to što sam mislila da je upis na fakultet nešto nemoguće za mene i da je to cilj koji nikad neću ostvariti, uspjela sam i isplatilo se. Nakon diplomskog planiram upisati još jedan fakultet, teologija me zanima te mi daje snagu i motivaciju za život, ispričala je za 24sata.hr studentica Laure Soče (24), čije školovanje je bilo prožeto preprekama koje je nisu uspjele zaustaviti.

GLEDAJ STUDOMAT.TV

TVoj vodič kroz studentski život!

Laura se rodila s cerebralnom paralizom i sljepoćom, no ovu mladu ženu, osim hendikepa, ništa drugo ne razlikuje od njezinih vršnjaka. Voli piti kafe s kolegicama s fakulteta, ići na koncerte i u klubove, a njezina mama je ispričala koliko je borbe bilo potrebno da Laura ostvari svoje snove i dobije željeno obrazovanje.

– Laura je rođena u Dubrovniku, a mi smo inače iz Metkovića. Kad je navršila sedam godina i trebala krenuti u školu, integracije takve djece tad gotovo nije ni bilo, pa nam je Zagreb bio jedina opcija. Porodicu smo ostavili dolje, nismo znali gdje ćemo ni kako ćemo, ali ona je morala ići u školu jer je mentalno super i mi smo kao roditelji to prepoznali,prisjetila se Laurina mama Stipica Soče.

Roditelji su Lauru prvo željeli upisati u Centar za odgoj i obrazovanje Goljak Zagreb, no poslani su u Centar za odgoj i obrazovanje “Vinko Bek”, koji pohađaju slijepe osobe. Iako su na početku dobili odbijenice od obje škole jer nisu imale prilagođeni program za osobu u invalidskim kolicima sa sljepoćom, uspjeli su Lauru upisati u Goljak uz posjete profesora iz “Vinka Beka”, koji su je učili Brailleovo pismo nekoliko puta sedmično.

– Za učiti Brailleovo pismo moraš koristiti svih deset prstiju, a Laura može koristiti samo jedan prst. Ona ga je savladala, no nikad ga kasnije u praksi nije zbilja koristila, sve joj je slušno, objasnila je Stipica.

Nakon uspješne osnovne škole Laura je upisala srednju, gdje ju je tata Loren vodio i odvozio svaki dan.

– Kad je krenula u srednju školu, nije još bilo pomoćnika u nastavi pa je prvu godinu tata sjedio s njom u klupi i zapisivao cijelo gradivo. Druge godine su već počeli dolaziti asistenti, a tata ju je svaki dan vozio i dovozio iz škole. Tad smo još oboje radili, a onda smo nakon godinu dana borbe uspjeli doći do toga da tata dobije status roditelja njegovatelja, iako tad to nije bilo moguće ako dijete ide u školu.

No pravi problem je odličnoj učenici stigao tokom polaganja mature. Iako je sve željene predmete položila s peticom, Laura nije mogla proći engleski, koji je zahtijevao pisanje eseja.

– Uspjeli smo Lauru osloboditi matematike jer ima diskalkuliju, a sve ostalo položila je s peticom, osim engleskog. Problem s esejom iz engleskog je slovkanje asistentu, uz smišljanje rečenica u glavi, što je gotovo nemoguće. Dvije godine je izlazila na maturu iz engleskog, jer iako ostalo riješiš s ocjenom pet, ako ne predaš esej, ti automatski padaš. Treću i posljednju godinu polaganja uspjeli smo je osloboditi eseja, objasnili su nam Laura i Stipica.

Mama je s Laurom učila cijelu osnovnu i srednju školu, a jedini joj je uvjet za fakultet bio da joj ne mora nastaviti pomagati. Fakultet je Lauri bio velika želja.

– Ispunila sam uvjet od prvoga dana, ponosno je istaknula Laura, trenutno studentica diplomskog studija Sveučilišnog centra za protestantsku teologiju “Matija Vlačić Ilirik”.

Laura obožava ići na fakultet, a na samom upisu objasnila je da želi isti tretman kao i “normalni” studenti.

– Svi profesori su izvrsni, a posebno mi je drag profesor Zoran Grozdanov, koji je od početka mog studiranja uz mene. Podržavaju me u svim segmentima, a ja sam im odmah rekla da želim biti ravnopravna s ostalim kolegama. Tako i jest. Po zasluzi, bez gledanja kroz prste. Svi su moj hendikep ostavili sa strane, ja sam obična studentica koja želi izvršavati svoje obaveze.

Laura uči ili samostalno ili uz pomoć asistentice.

– Kad sam krenula na auditivno učenje, na početku me je bilo strah, ali sam shvatila da mi je sa snimkama najbolje. Mogu si vraćati snimku koliko god puta želim i toliko bih dobro naučila da bih nekad mogla ponavljati rečenice ispred snimke. Snimke bih snimala diktafonom na predavanju ili preslušavala literaturu u pdfu preko aplikacije, što mi je super. Ako ne može ni tako, onda asistentica uči sa mnom, ona mi čita.

Studentica uživa u pripremama za ispit, a stres prije ispitivanja je motivira. Većinu predmeta polaže usmeno jer joj je profesori prilagode. Uz ispijanje kafa s prijateljicama, na fakultetu je uspjela pronaći i novu ljubav.

– Upoznali smo se na faksu, on isto ima cerebralnu paralizu, a sve je počelo razmjenom literature. On je malo mlađi od mene, ali znaš kako se kaže, ‘mlađe je slađe’, kaže Laura uz veliki osmijeh.

Uz studiranje i poneku kafu s prijateljicama, Laura želi ići na spojeve, koncerte i druženja. Na sve aktivnosti prati je asistentica koja joj je vršnjakinja i zajedno studiraju. No problem bi se mogao javiti početkom iduće godine, jer postoji mogućnost da Laura izgubi pravo na asistenta novim zakonom, koji propisuje da osoba s roditeljom njegovateljem ne može imati i asistenta. Zakon će najvjerovatnije stupiti na snagu 1. 1. 2024.

– Meni asistentica treba za kompletan život, da bi mogla živjeti dostojno, kao svi normalni ljudi. Da ne moram čekati roditelje za sve, nekad se uz neizmjernoj ljubavi prema njima želim malo maknuti. Ne znam kako u Ministarstvu to ne shvaćaju, i oni su roditelji, ne bi sigurno željeli biti sa svojom odraslom djecom od 0 do 24. Nema smisla da moram roditelje u sve petljati, želim imati svoju samostalnost, koliko mogu. Ne znam bih li vrištala ili plakala, očajna je Laura zbog novog zakona koji je pred vratima.

Laura je nedavno završila preddiplomski studij i u ruke primila svoju prvu diplomu, na što je iznimno ponosna.

– Za završni sam pročitala literaturu koju mi je mentor preporučio, pa sam asistentici diktirala rečenice, a ona mi je napisala rad. Kad sam dobila diplomu, preplavile su me emocije sreće i nisam mogla suspregnuti suze. Uz veliki trud sam uspjela i isplatilo se. Sad uživam u plodovima svoga rada. Nakon diplomskog planiram upisati još jedan fakultet, teologija me zanima te mi daje snagu i motivaciju za život, zaključila je Laura koja je kod kuće, osim što je studentica, odgovorna starija sestra Rafaelu (6) i Patriciji (7).

Rafi, kako ga doma od milja zovu, boluje od ahondroplazije, rijetke bolesti koja je uzrok patuljastog rasta. U Europi od 2021. godine postoji lijek koji bi mu pomogao, no u Hrvatskoj još nije počela primjena lijeka. Mama Stipica i tata Loren svaki dan se bore sa zakonima i birokracijom za svoju djecu, no uz konstantne prepreke porodični dom Soče pršti od ljubavi, zajedništva i motivacije.

– Nije li mi dovoljna ta briga za njih, nego moram po noći čitati zakone, ići na prosvjede i biti pravnik, odvjetnik i psiholog u isto vrijeme. To me boli, a ne to što imam djecu s poteškoćama u razvoju, zaključila je hrabra mama Stipica.