Čekala sam kao i svi tinejdžeri taj čuveni studentski život. Nešto poput ostvarenja dječjeg sna. San kojeg su hranili filmovi o studentskom životu, sestrinstvu, dernecima. Ali, jedno veliko ali. Započinjanje mog studentskog života je izgledalo kao sve samo ne tako.


Čekala sam kao i svi tinejdžeri taj čuveni studentski život. Nešto poput ostvarenja dječjeg sna. San kojeg su hranili filmovi o studentskom životu, sestrinstvu, dernecima. Ali, jedno veliko ali. Započinjanje mog studentskog života je izgledalo kao sve samo ne tako.

Piše: Ajna Ključanin

Spakovala sam više od “pola kuće” i prenijela iz Sanskog Mosta u Sarajevo. Naivno sam mislila da će mi sve to nekako trebati. Novi grad, novi život, odvajanje od roditelja, te započinjanje samostalnog života. Prvi dan fakulteta. Nije bio ni izbliza onome što sam zamišljala. Prve tri sedmice sam sjedila ili na podu ili na prozoru da bih ostatak sedmica bila jedna od svega petnaestak studenata koji su prisustvovali predavanju. Često sam kasnila na predavanja ali s obzirom da sam činila dio od malobrojne publike niko na to nije obraćao pažnju.

Upoznavanje novih ljudi, suočavanje sa plaćanjem računa, kuhanje, nisu bili na mojoj listi  prioriteta, ali je bilo potrebno suočiti se i s tim. Ja, koju su roditelji uvijek držali kao kap vode na dlanu, uvidjela sam tada koliko je teško biti sam, izboriti se za sebe i pronaći mjesto u novoj sredini.

Prve dvije sedmice mi je samo trebalo da se snađem u gradu. Nije mi bilo teško jer sam stanovala u centru, ali problem bi se javio svaki put kada bih krenula malo dalje. Krenem nazad u grad, završim na Jezeru. Vozanje satima po tramvaju, plaćanje tramvajskih karti da bi stigla do kolegice koja živi na Čengić Vili. Ja i moja velika otvorena torba smo bile san za svakog džeparoša. Naravno, niko me nije mogao uvjeriti da bi mi neko mogao nešto uzeti, sve dok jednog dana nisam vidjela ženu u tramvaju kako uplakana govori da su joj ukrali novčanik. Ono vrijeme koje sam navikla biti s roditeljima zamijenila sam ispijanjem kafa s prijateljicom. Međutim, to vrijeme koje je bilo dragocjeno nije se moglo zamijeniti.

Najveći problem za mene, a mislim i za svakog studenta, je bio pronaći odgovarajući smještaj, a da pri tom nađem i dobrog “gazdu”. Ni ovdje nisam imala više sreće. Poplava u stanu, ja ni kriva ni dužna pozovem vodoinstalatera, platim, logično očekujući da će gazda refundirati. Međutim, od njega ni traga ni glasa. I ostale obaveze, obaveze svakog najmodavca, išle su o mom trošku. Roditelje nisam viđala često, u tri – četiri mjeseca, jer je jako naporno putovati sedam sati, a ostati možeš tri do četiri dana.

Spremanje ispita, navikavanje na novi ritam

Pred ispit sve je tiše, skoro nikog nema na fakultetu. Stajala bih pred kafe aparatom čekajući svoj energetski napitak koji će mi pomoći da ostanem budna. I još koja džezva kad dođem u stan. Hrana koju kuham nije ni izbliza onoj kod kuće. Pojela bih zalogaj dva i ostavila, misleći u sebi: kasnije ću. Tog kasnije nije bilo. Kako se svi ispiti poslažu u jednu ili dvije sedmice, nervoza se sve više stvara. I ono što sam znala zaboravljam, ne ide u glavu, ostavljam knjigu pa je vraćam i ne odustajem. Kafa i dalje teče kao u potocima.

Na ispitu svega i svačega. U prvim klupama oni koji su sigurni u sebe, zadnje popunjavaju oni koji se uzdaju u sve samo ne u sebe. Obično kasnim, pa ono što me snađe. U toaletu  studenti namještaju bubice, đoniće, popravljaju, te se pripremaju za lakši način polaganja ispita. Vidim da se ni pojedini profesori i asistenti ne bune, šute, pozdravljaju nove metode. Proklinjem neprospavane noći, naučene stranice, možda čak i sistem. Školstva, ustanove, države. Uhvatim se da razmišljam o sistemu, shvatam da sam se promijenila. Odrasla.

Sad sam druga godina, polako sam se snašla. Postala sam imuna na život bez roditelja, bez pomoći drugih i snalaženje. Ali ne i na sistem. Ovo je period učenja, stjecanja novog iskustva i novih vještina. Ali i dalje mi nedostaje djetinjstvo i dom. Nedostaje mi ručak moje mame, savjet oca, priče moje majke i zagrljaj moje sestre.

Odoh na kafu. :)

Napomena: Tekstovi objavljeni u rubrici “kolumne” odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala STUDOMAT.ba.

(STUDOMAT.ba)