Studije u Njemačkoj uglavnom su besplatne, ali život studenta itekako košta. Kirije su sve skuplje, kao i svakodnevne potrepštine. Država namjerava da priskoči u pomoć, ali je nejasno odakle će doći sredstva, piše Deutsche Welle.
– Roditelji ne mogu finansijski da mi pomažu, zato moram paralelno da studiram i radim, priča Merle Ingenfeld (24), koja u Bonu pohađa Sjevernoameričke studije. U sličnoj situaciji je dvije trećine studenata u Njemačkoj. Država pomaže studentima kojima roditelji ne mogu da plaćaju troškove – oni u prosjeku dobijaju 448 eura, za uzvrat moraju da završavaju studije u predviđenim rokovima. Polovina novca je bespovratna, dok se druga polovina vraća bez kamate.
Pomoć nije dovoljna
Kada je ukinuta vojna obaveza, odjednom se javilo znatno više studenata koji traže finansijsku podršku države. Iako se u međuvremenu iz budžeta izdvaja tri milijarde eura godišnje, cilj – da studenti mogu bezbrižno da uče umjesto da pored toga rade – nije ni izbliza postignut. Sa 450 eura u većim njemačkim gradovima jedva mogu da se pokriju troškovi stanovanja. Prema aktuelnoj anketi krovne studentske organizacije, za život je mjesečno potrebno između 570 i 1.100 eura. Stoga većina studenata mora da traži poslove i posliće.
– Mnogi su upućeni da rade kao konobari, što je veoma naporno zbog smjena, priča Hira Sonja Hafez (27). Ova studentkinja kaže da bi, uz veću finansijsku pomoć države, mogla da se koncentriše samo na studiranje. Zato studentska organizacija traži povećanje pomoći od 7,5 odsto.
Političari su u principu saglasni, ali uveliko traje nadgornjavanje koliko tačno treba da bude povećanje finansijske pomoći i ko treba da ga plati. Trenutno pokrajine plaćaju 35 odsto, dok ostatak dolazi iz budžeta Savezne Republike. Očekivano, političari iz pokrajina traže da Berlin preuzme troškove povećanja na sebe, dok političari centralne vlasti imaju upravo suprotnu ideju.
Svježa ministarka obrazovanja Johana Vanka u posljednjim izjavama obećava da će pomoć biti povećana i rasprostranjenija. Uskoro će, kaže ministarka, pomoć moći da traže stariji studenti, mladi roditelji koji studiraju vanredno i strani studenti. Takođe, država misli da jače podrži njemačke studente koji provode po koji semestar na stranim univerzitetima.
Rupe u sistemu
Za studentske organizacije su zahtjevi za finansijskom pomoći poput posla na fabričkoj traci – samo u Bonu se godišnje podnese 8.000 zahtjeva. Za individualno savjetovanje nema mnogo vremena. Pravnica Ivon Drajsbah pokušava da pomogne studentima koji joj se obrate u Studentskom odboru Univerziteta u Bonu. Neki se žale da ostaju bez novca između osnovnih studija i upisivanja master-programa.
– Student često već ispuni uslove da upiše master, ali ispiti sa osnovnih studija još nisu ocijenjeni i student ne može da podnese zahtjev za finansijskom pomoći, kaže Drajsbah. Tako se mladi ljudi ostavljaju na vjetrometini, kritikuje ova pravnica, i zahtjeva više predusretljivosti pri odobravanju ovih stipendija-pozajmica.
Tu nije kraj birokratskih muka – oni koji hoće pomoć moraju da dokažu da njihovi roditelji nemaju dovoljno novca da plaćaju studije. Tu država gleda zaradu roditelja, ali ne i njihove dugove i kredite. Neki koji prema zaradi solidno stoje, zapravo takođe ne mogu da finansiraju studije svoje djece. Osim srednjeg sloja, studentske organizacije se nadaju da će se o pomoći informisati i porodice u kojima nema akademskih građana.
Naime, statistika pokazuje da i dalje mahom studiraju mladi ljudi čiji su roditelji studirali. Da bi se stiglo i do djece slabije obrazovanih roditelja čitava procedura finansijske pomoći treba da se pojednostavi.
– Treba da bude mnogo transparentnije, ko kada i koliko novca može da dobije i kako se to izračunava, dodaje studentkinja Hira Sonja Hafez.
(dw.de)