Afantazija podrazumijeva sjećanje bez slika. U pitanju je fenomen razmišljanja o sjećanjima i ljudima bez slika, piše edukacija.rs.
Postoje ljudi koji jednostavno ne zamišljaju slike, na primjer dok čitaju neko književno djelo. Za njih, opisi predjela i glavnih junaka ne igraju nikakvu ulogu. Naime, njima čak i nije jasno u čemu je svrha stvaranja takvih mentalnih slika. Njima ne nedostaje mašte, niti ideja jednostavno ne razmišljaju u slikama.
Ovaj fenomen je 2015. godine definisan kao afantazija, ali postoji mnogo duže. Uočio ga je Džon Stjuatr Mil u 19. vijeku, a u tvrdnji je iznio “problem tuđe svijesti”. Naime, mi ne možemo na osnovu tuđeg ponašanja da zaključimo šta se u njihovoj svijesti krije, kao ni da li razmišljaju o istim stvarima kao i mi, u toku istog ponašanja ili aktivnosti. Neki ljudi imaju jasne mentalne slike, dok je drugima u istim situacijama ovaj fenomen potpuno nepoznat.
Zašto i koliko često se javlja afantazija?
Dosadašnja istraživanja pokazala su malo. Afantazija je urođena, te se kognitivne funkcije u ovom slučaju, razvijaju drugačije nego kod onih koji se oslanjaju na slike. Univerzitetu u Eksteru, 2010. godine, javio se čovjek kome je u 65. godini počelo da se dešava nešto, za njega do tada nestvarno, što je jedan od profesora kasnije nazvao afantazijom.
Profesor Adam Zeman objavio je rad na osnovu ovog slučaja, a ljudi koji su prepoznali ovaj fenomen, počeli su da mu se javljaju. Pet godina kasnije Zemanov tim objavio je istraživanje u kojem je učestvovalo nekoliko ljudi, i tada je ova nemogućnost stvaranja mentalnih slika dobila i zvaničan naziv. Zeman i dalje radi na istraživanju afantazije, kao i na odgovoru zašto i koliko često se javlja.
Filozofi empirističke tradicije u 17. i 18. vijeku, isticali su važnost mentalnih slika. Koliko je ona važna u precepciji i u značenju jezika? Pojedini filozovi izjednačavali su značenje ideje sa mentalnim slikama, dok su pak drugi smatrali da se značenje jezika zasniva na ideji, ili mentalnim slikama.
U filozofiji 19. i 20. vijeka dosta je oslabilo značenje mentalne slike kao nosioca značenja.
Profesor Adam Zeman je u toku istraživanja fenomena afantazije primijetio da ljudi imaju razvijenu moć apstraktnog zapažanja, da su kreativni, da čitaju, i da slikaju. Uočeno je i da sanjaju u slikama, iako svjesno ne mogu da ih stvore dok su budni. Oni se oslanjaju na činjenice, ne na fotografsko pamćenje.
Ljudi s tim stanjem često ne mogu da zamisle u potpunosti poznata mjesta, kao što su na primjer njihov dom, članove svoje porodice ili boje, a smatra se da pogađa oko dva posto populacije, prenosi N1.
– Dok većina može da zamisli nešto što se dogodilo u prošlosti i da dočara te slike, osobe sa afantazijom to ne mogu, kaže psiholog i suosnivač psihološke klinike “Chelsea” dr. Elena Turoni i dodaje:
– Konkretan uzrok ovog stanja još uvijek nepoznat. Koliko danas znamo, neki se sa afantazijom rode, dok drugima stanje nastane nakon povrede mozga ili nekog traumatičnog iskustva.
Inženjer Lajam Meknati prvi put je shvatio da boluje od afantazije kad je slušao rođaka svoje djevojke kako priča o porodičnom okupljanju.
– Cijeli život nisam bio u stanju da zamislim te stvari, a tad sam prvi put shvatio da drugi to mogu što me je šokiralo, kaže Meknati i dodaje da on ne može da stvori u glavi sliku sopstvene kuće, već samo njene obrise.
– Neki ljudi sa afantazijom vide samo jedno veliko crnilo kada pokušaju nešto da zamisle, ja obično u glavi vidim obrise, sve mi je maglovito, objašnjava Meknati.
Ovaj fenomen danas ne utiče na njegov svakodnevni život, ali u djetinjstvu nije volio da čita knjige, i to mu je žao. On jednostavno nije mogao da uživa u tome, a sada zna da je uzrok tome bila upravo afantazija. On nije mogao da stvara slike u glavi i zamišlja kako izgleda to o čemu čita.
Zbog toga je više uživao čitajući same činjenice nego književna djela sa bogatim opisima. Afantazija je objašnenje zašto nikada nije mogao da zamisliti “širi svijet od onog koji vidi”.