Bolonja, riječ koja je donedavno na ovim prostorima predstavljala samo ime za jedan grad u Italiji, (ili asocirala upućenije na jednu vrstu umaka za špagete op.a.) danas se među studentima koristi u jednom potpuno drugačijem kontekstu. Ova riječ je postala oznaka za jedan “novi” način studiranja koji se između ostalih počeo prije nekoliko godina provoditi i na Pravnom fakultetu u Sarajevu na kome i sam studiram. Pripadam generaciji studenata koja je bila poput čardaka ni na nebu ni na zemlji, odnosno nije se sa sigurnošću mogla utvrditi razlika između „starog sistema“ i nas, novonastalih Bolonjaca. Ovaj članak i služi da pokaže stvarne novine i posljedice, odnosno rezultate (a ne one zamišljene tamo na nekome papiru u Bolonji) jednog novog načina studiranja iz ugla jednog studenta.
Piše: E.P.
Naime, vremenom, studirajući i upoređujući iskustva sa studentima starog sistema postajem svjestan razlike (ili zapravo nepostojanja stvarne razlike) između prijašnjeg i mog načina studiranja, pa uočavam ono što je trebalo biti različito i novo u tom bolonjskom sistemu, u odnosu na ono što je bilo nekada.
Novi način studiranja
Novi način studiranja uključivao je dva sistema. Jedan sistem: 4+1, a drugi: 3+2, odnosno četiri (tri) godine završenog studija vode do naziva bachelor (nekadašnji diplomirani pravnik), a ova jedna (dvije) dodatna godina do naziva master (nekadašnji magistar). Konkretno pravni fakultet je u to vrijeme preuzeo sistem 4+1.
Kada se ovaj novi način studiranja počeo miješati sa starim sistemom došlo je do opšte konfuzije i pitanja da li je magistar isto što i master, bachelor isto što i diplomirani pravnik. Neki su govorili da je naš bolonjski 4+1 sistem ekvivalentan starosistemskom 4 godine običnog studiranja na fakultetu, što je bilo van svake logike da se pet godina studiranja poistovjećuje sa četiri. Kasnije je, prije svega u vezi sa fakultetima završenim po sistemu 3+2, došlo do konfuzije na biroima jer su se 3 godine, zbog nedovoljne upućenosti, priznavale kao viša stručna sprema, a ne kao visoka stručna sprema. Svemu ovome doprinosi činjenica da se u početku činilo da ni profesori nisu bili načisto šta sve te brojke, ta nova ECTS bodovanja i raspodijeljeni predmeti zapravo znače te koju svrhu imaju.
Dakle tada (2007. godine), postojala su dva sistema na fakultetu (danas tri), po kojima su studenti studirali u suštini iste predmete, kod istih profesora, sa istim vremenskim trajanjem studija, ali sa različitim nazivima koje su dobijali po završenom studiju – bachelori i diplomirani pravnici, magistri i masteri…
Mene je to podsjećalo kao da vam neko kaže krompir, pa onda potato, pa onda kartoffeln, i onda vas uvjerava da to nisu iste stvari samo jer se drugačije nazivaju. Stvarne razlike u suštini nije ni bilo, razlika je postojala samo u formi.
Podjela nekadašnjih jedinstvenih starosistemskih predmeta na dva „nova“ predmeta
Konkretan primjer ovoga bi bio: stari sistem je imao Porodično pravo kao jedan ispit, a po bolonjskom načinu studiranja je raspodijeljen isti taj ispit na Bračno te Roditeljsko i starateljsko pravo. Ovo je dovelo do užurbanog pisanja knjiga kako bi se pokrili ovi novonastali predmeti, a koji su u suštini bili skoro pa jedno te isto u odnosu na iste te objedinjene predmete u starom sistemu. U nekim slučajevima to je dovodilo do toga da nije bilo dovoljno materijala za pisanje knjige za jedan od tako „raspolovljenih“ predmeta pa se dešavalo da se knjige pune nepotrebnim, suvišnim informacijama kako bi se štivo učinilo obimnijim i valjda u očima pisaca prikladnijim za visokoškolsko obrazovanje.
Možda je najupečatljiviji rezultat bio da su umjesto prijašnjih starosistemskih šest predmeta Bolonjci dobili deset ili dvanaest istih tih predmeta samo raspodijeljenih, a samim time i dodatnih šest knjiga da se kupi i dodatnih šezdesetak maraka da se plati.
Uvođenje ECTS bodova
U ovom slučaju radilo se o drugačijem vrednovanju predmeta. Naime, svaki predmet nosio je određeni broj tih ECTS bodova srazmjerno radnom opterećenju koje bi taj predmet trebao imati za studenta.
Uz ovo da napomenem: u početku smo dobili i nove prijavnice (iako smo već plaćali internetsku prijavu ispita op.a.), naravno različite od starosistemskih, s obzirom da su naše “bolonjske” prijavnice imale jedan pečatić pri dnu gdje je pisalo ECTS bodovi.
Studentima ti ECTS bodovi, zbog nedovoljne upućenosti, nisu predstavljali zapravo ništa, bili su jedna formalnost koju je u očima studenata fakultet trebao ispuniti s obzirom na novonastali bolonjski sistem studiranja.
Pravo značenje ECTS bodovanja za mnoge je ostajalo nepoznato, rijetki su znali da ECTS bodovi trebaju omogućiti razmjenu studenata u okviru svih fakulteta u zemljama koje su potpisale Bolonjsku deklaraciju. Naravno, i ovo je opet ovisilo od fakulteta, jer je razmjena te vrste bila moguća samo ukoliko je postojao prethodni dogovor između dva ili više fakulteta o međusobnom priznavanju ECTS bodova.
Forsiranje pismenih ispita
Za neke je ova novina bila olakšanje, za neke opterećenje. Na određenom broju predmeta ostali su usmeni ispiti, na drugima se pravio neki hibrid od ispita gdje ste morali polagati malo ovako malo onako, a neki su postali striktno pismeni.
Pismeni ispiti su doveli do osjetnog pada ocjena, jer je na većini predmeta bila masa šestica i sedmica uz osmicu kao najvišu ocjenu, ili dvije, tri devetke ili desetke. Nije bila nepoznata pojava od strane pojedinih profesora da se za neke rokove daju pismeni, a za neke usmeni ispiti, što je dovelo do drastičnih razlika u prolaznosti i prosjeku ocjena na istom predmetu, kod istog profesora, u dva različita roka.
Loša strana nekih pismenih ispita bila je i da su imali skoro nevjerovatan rok u kome bi radovi bili ispravljeni. Recimo, jedan pismeni ispit koji je na pet esejskih pitanja radilo 300-400 studenata, rađen u 10:00 sati ujutro određenog dana, bio bi ispravljen idući dan prije podneva i to sa već tada standardnom klasifikacijom ocjena: dvije-tri devetke, desetke, šest osmica, trideset sedmica, četrdeset šestica, ili nešto tome slično.
Rad sa manjim grupama, aktivnost na nastavi, prisustvo i testovi
Rad sa manjim grupama se naglašavao kao jedna od najvećih prednosti bolonjskog načina studiranja. Prednost bi navodno bila u tome da se postizala veća interakcija na relaciji profesori-studenti, pospješivalo kritičko razmišljanje i međustudentsko debatovanje o određenoj temi. Nažalost, ja lično manje grupe nisam vidio do svoje četvrte godine studija, a i tada ta grupa nije bila ispod sedamdeset ljudi.
Prvo iskustvo s tim bolonjskim novonastalim radom u manjim grupama bilo je na prvim predavanjima koja sam slušao, gdje su ljudi sjedili na podu, na prozorima, u hodniku (vrata sale su bila otvorena), jedni na drugima… strašan prizor za jednu visokoškolsku ustanovu koja treba da obrazuje buduće pravnike, advokate, sudije. Iskustva se nisu popravljala ni na drugim predavanjima. Predavanja usljed toga postaju neobavezna (a kao jedan od ciljeva Bolonje je bio i učiniti predavanja obaveznima tako da i prisustvo na njima postane sastavni dio ocjenjivanja i samim time veći motiv za dolazak), jer ko će pri zdravoj pameti prozivati spisak od 300 studenata u sali i gubiti vrijeme. Ovo dovodi do toga da su neka predavanja bila obustavljana usljed toga što ih je slušalo četiri ili pet studenata, ili do izljeva bijesa pojedinih profesora na ispitima zbog toga što mu je na predavanja dolazilo svega par studenata.
Na vježbama gužve su bile prepolovljene, ali i dalje su to bile gužve. Vježbe, koje su bile obavezne, su bile u većini slučajeva bile svijetla tačka u cijeloj ovoj priči. Grupe, koliko god natrpane bile, su u svakom slučaju bile olakšanje u odnosu na predavanja što se tiče samog trajanja, materije koja se obrađivala, i daleko veće interaktivnosti između studenata i asistenata (kroz seminarske radove, eseje, javljanja i odgovaranja na pitanja).
Suprotno tome, aktivnost na predavanjima je bila skoro pa nemoguća. Kako dati svima jednaku priliku za aktivnost, i prikupljanje dodatnih bodova, u sali gdje sjedi 300 studenata? Pri tome pojedini profesori nisu ni koristili mikrofon, što je dovelo do toga da su javljanje i aktivnost bili rezervisani za studente u prvim klupama, a za ove iza bilo je ili po principu: „Ko vam je kriv pa niste ranije došli uzeti mjesta u prvim klupama“, ili pak: „Šutite i ne pričajte pa ćete čuti šta se pita“. Nažalost, aktivnost je na nekim predmetima nosila i po 20 (od ukupnih 100) bodova pa su bez nje visoke ocjene za ambicioznije studente bile nemoguće.
Razlozi koji stoje iza ovoga su svakako preveliki broj upisanih studenata, neracionalan u odnosu na ono što se zahtijeva kroz nastavu na fakultetu, ali to je tema za neki drugi put.
Sam koncept bolonjskog studija predviđao je kontinuirano učenje. To se trebalo realizirati putem testova koji su se na nekim ispitima dosljedno provodili (po principu imaš test u decembru prvih 200 strana knjige, položiš isti, i nagrađen si za svoj rad time što si oslobođen polaganja tog dijela na završnom ispitu). Moglo bi se razgovarati o tome da li ti testovi uopšte trebaju biti ocjenjivani ili pregledani po sistemu prošao/pao, ali smatram da tome ovdje nije mjesto.
Na drugim pak ispitima testovi su bili formalnost jer s obzirom da ih je asistent pripremao, ili su bili rađeni u toku trajanja vježbi, pojedini profesori nisu imali pojma da su ti testovi ikad postojali, pa bi student bez obzira na njih odgovarao kompletno gradivo na ispitu.
Internetsko prijavljivanje ispita
Prijavljivanje ispita preko novonastalog ISSS-a se pojavljuje paralelno sa bolonjskim načinom studiranja. Novina koja je uključivala (trebala da uključuje) prijavu ispita od kuće, jednostavan pregled položenih ispita, prosjeka ocjena, predmetnih profesora, statusa studenta, itd. (zvuči kao nešto iz Top Shopa op.a.). Novina, koju su studenti plaćali skoro pa dvije godine dok nije napokon proradila, i da bi stvar bila još žalosnija kao namjena tog plaćanja bilo je navođeno: održavanje informacionog studentskog servisa (koji u praksi nije ni funkcionisao osim što vam je davao vaše lične podatke) i nešto kao reparacija ISSS-a, a sve to se plaćalo 20 maraka po studentu. Uprkos tome, kao što je rečeno, mi smo naredne dvije godine nosili te bolonjske prijavnice (sa pečatom ECTS na dnu) sa sobom na ispite.
Imalo bi se još koješta ovdje dodati, ali s obzirom da bi to tada ličilo na esej ili seminarski rad zaustaviti ću se na ovome. Ovo neka bude jedno kratko svjedočenje o realnosti glavnih negativnih posljedica koje je bolonjski proces imao na moje, i studiranje kolega iz moje i drugih generacija sa istim sistemom studiranja. Nisam zamislio da ovo bude neko teorijsko pametovanje o onome šta „Bolonja“ na papiru jeste, i šta bi trebala u praksi da bude, nego da opišem ono što nam je dato kao nešto novo i navodno olakšavajuće, i ono što nam je to (mojoj generaciji Bolonjaca) u stvarnosti i donijelo.
Ipak, nije studiranje bilo samo tako mračno i čemerno, logično je da je ono moralo imati i svojih dobrih strana, ali njihova brojnost i kvalitet zasigurno nije prevazilazila ove negativne posljedice i rezultate moje „Bolonje“ zamišljene kao nešto inovativnije, olakšavajuće i svrsishodnije od prijašnjeg sistema.
Možda smo mi imali tu nesreću da budemo jedna međugeneracija, jedna eksperimentalna generacija, do potpune „bolonjizacije na Pravnom fakultetu“. Međutim ovakvo opravdanje je nedovoljno ukoliko se uporede neki drugi fakulteti u BiH i susjednim državama koji su punoj implementaciji „Bolonje“ pristupili mnogo ozbiljnije i užurbanije.
Neki konačni zaključak i svrha ovog članka bio bi da opiše i naglasi ono što nije bilo dobro realizovano u mom načinu studiranja, kako bi se efikasno otklonili brojni nedostaci (a neke stvari već jesu) u budućnosti, kako bi novine zaista i bile novine, a ne samo iste stvari umotane u novi celofan. No prije svega, kako više ne bi bilo studiranja i studenata ni na nebu ni na zemlji.
Napomena: Tekstovi objavljeni u rubrici “kolumne” odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala STUDOMAT.ba.
(STUDOMAT.ba)