Upoznajte Paulu, studenticu i paraolimpijku sa cerebralnom paralizom

Paula Novina, 20-godišnja je studentica druge godine na Kineziološkom fakultetu, smjer Kondicijska priprema sportaša. Bavi se para plivanjem.

Ova mlada i perspektivna sportkistkinja i studentica dala je intervju za TRIS portal, a mi vam isti prenosimo u cjelosti.

Koji je Vaš zdravstveni problem, te kako je do njega došlo?

 – Ja imam cerebralnu paralizu i spastičnu parezu tako da su mi u principu tu zahvaćene obje noge. Moja mama je imala nekakvu bakteriju tokom trudnoće i zbog te bakterije trudnoća je završila prerano. Rodila sam se dva i pol mjeseca prije predviđenog termina. Ostala sam bez kisika. Također sam zaboravljala disati i srce mi je prestajalo raditi. Bila sam u inkubatoru, te je bilo upitno hoću li preživjeti, a doktori su rekli ukoliko i preživim, što je tada bilo malo vjerojatno, da nikada neću hodati niti pričati. Ali evo Bogu hvala te prognoze se nisu pokazale istinitima.

Ko Vam je najviše pomogao da savladate prepreke koje Vam je uzrokovalo zdravstveno stanje?

 – Definitivno roditelji. Od samih početaka njihovo zalaganje i trud i stalne vožnje na relaciji Zagreb – Ivanić, obzirom da su moji roditelji iz Ivanić Grada i da sam ja živjela tamo nekad prije, morali su me svaki dan voziti što je u dva smjera 90 kilometara. U niti jednom trenutku nisu odustajali. I što su me vozili na rehabilitaciju na Goljak. Duga im je bila ta borba i odricanje gdje su se zapravo 100% posvetili meni. Tata je više radio i donosio novac u kuću, dok je mama bila posvećena meni i provođenju vremena sa mnom i svakodnevnom vježbanju sa mnom. Dakle roditelji i svi ti ljudi koji su pomagali mojim roditeljima i meni i vježbali sa mnom i rehabilitirali me.

Što je bilo najteže u tom periodu?

 – Najteže je bilo to što mi u tom periodu nismo imali puno novaca, odnosno ne da nismo imali puno novaca nego nismo imali novaca. Živjeli smo dosta i na donacijama i dosta smo i posuđivali, jer bila je takva situacija da je moje stanje bilo dosta teško, a moji roditelji su se stvarno svim silama borili da bi ja prohodala, propričala i da bi jednoga dana mogla ovisiti sama o sebi i da ne bi bila ovisna o nekom drugom. Tako da je zapravo u tom periodu najteži bio nedostatak novaca. Jedino što nas je tada držalo, pogotovo moju majku koja je to prenijela danas i na mene, jest vjera. Vjera u Boga, to je nešto što je nju tada držalo, nešto što mene danas drži, tako da i za vrijeme te nestašice novaca i za vrijeme sklapanja jedva kraja s krajem sve se nekako na kraju posložilo uz Božju pomoć i jako puno ljubavi.

Kako je došlo do toga da se krenete baviti para plivanjem?

 – Da se bavim para plivanjem je došlo zato jer je moja mama tražila bilo kakav način rehabilitacije kako bi ja mogla prohodati i propričati što sam ranije navela. Tako da na prijedlog jednog doktora me uključila u program plivanja s pet mjeseci života, prvo sam naučila plivati i nakon toga hodati i eto od svog petog mjeseca života do dan danas plivam i stalno govorim da je plivanje moja prva ljubav i iz te ljubavi i rehabilitacije izrasla je jedna karijera na koju sam ja izrazito ponosna.

Koji su Vaši najveći uspjesi u tom sportu, na što ste ponosni?

 – Za najveći uspjeh u tom sportu mogu se pohvaliti da imam do sada šest velikih natjecanja, tri svjetska prvenstva, dva europska prvenstva i para olimpijske igre. U tih šest velikih natjecanja imam tri finale sa svjetskih prvenstava, dva finala sa europskih prvenstava, ali svejedno pored toga bi najviše izdvojila deveto mjesto na para olimpijskim igrama u Tokyu jer ipak igre su san svakog sportaša i biti u top 10 na svijetu i to na takvim igrama gdje sam rušila državni rekord stvarno mi to jako puno znači i jako me motivira. Evo definitivno bih izdvojila to, ali isto nešto na što sam jako ponosna su i medalje sa juniorskih europskih i svjetskih prvenstava. Da bi se uspio probiti do seniorskih visina, moraš i prije svega zakoračiti u taj juniorski svijet. Tu sam uspjela Bogu hvala osvajati medalje i to je svakako nešto na što sam ponosna. Još i na državne rekorde koje sam postavila, trenutno držim državne rekorde na 50m i 400m na slobodno, 200m mješovito i 100m prsno u svojoj klasi. Mogu reći da sam jako zadovoljna kako mi karijera trenutno ide. Htjela bih se na tome posebno zahvaliti svom bivšem treneru Ferdinandu Majoru kao i sadašnjem treneru Ivanu Perzelu.

Je li Vam obrazovanje patilo radi zdravstvenih problema, ako jest… kako ste to savladavali?

– Moje obrazovanje nije patilo, mogu reći slobodno – ni malo. Roditelji su me uvijek odgajali i govorili na način da uvijek mislim i da vjerujem da apsolutno sve mogu. Da ne zaustavljam sama sebe u tom procesu da postanem netko i nešto. Isto tako je bilo i sa obrazovanjem. Ja sam završila osnovnu školu u Ivanić Gradu, nakon toga sam upisala Sportsku gimnaziju u Zagrebu kako bih mogla samostalno trenirati, kako me roditelji više ne bi morali iz Ivanić Grada voziti u Zagreb. Otišla sam u učenički dom za vrijeme srednje škole, samostalno sam odrađivala obaveze treninga, učenja itd. i evo sada sam druga godina na Kineziološkom fakultetu, smjer Kondicijska priprema sportaša. To idem vanredno kako bi stigla trenirati, odnosno obavljati sve treninge i studirati istovremeno. Tako da ne mogu reći da me je invaliditet sprječavao u smjeru mojeg obrazovanja, ali mislim da je to velika zasluga toga što sam se jednostavno postavljala na način da mogu sve i da me ništa ne razlikuje od drugih ljudi.

Koji su vaši planovi za budućnost?

 – S obzirom da imam 20 godina znam da me još puno toga čega, puno dobrih i loših stvari – nadam se što manje loših. Zapravo htjela bih u svemu tome ostati dosljedna svojim standardima i svojim uvjerenjima. Htjela bih iskoristiti maksimum iz svoje karijere, da mogu postaviti jedan primjer svima koji dolaze nakon mene i općenito svima koji prate, djeci i odraslima, jer smatram da što se inspiracije tiče godine nisu bitne. Meni je bitno da postavim dobar primjer prije svega u svoja četiri zida mlađem bratu i mlađoj sestri, da prije svega oni vide da mogu bilo što postići, što god im padne na pamet, ukoliko se dovoljno potrude i rade i onda želim jednostavno takvu poruku prenijeti i na druge ljude. Tako da je moj plan trenutno za budućnost raditi jako puno i inspirirati ljude oko sebe da mogu napraviti isto ako ne i bolje, a onda nekad u budućnosti ako Bog da kada karijera završi imati svoju porodicu jer mislim da je to najveći blagoslov koji osoba može imati.

Što mislite o trenutnom položaju osoba sa invaliditetom u Hrvatskoj?

 – Krenuti ću od ovih zapravo najbanalnijih stvari i reći da je zapravo još uvijek veliki problem, iako živimo u 2024. godini – znači 21. stoljeće, još uvijek dosta zgrada, dosta javnih objekata nema rampi za osobe u kolicima. Bogu hvala ja se mogu kretati na svojim nogama, ali znam jako puno mojih kolega i prijatelja koji su u kolicima i koji na žalost nemaju pristup, gdje ih se mora nositi, moraju ovisiti o nekom drugom. A da jednostavno postoji adekvatni pristup njima bi se jako puno olakšalo. Tako da bi po meni to bio jedan od glavnih problema današnjice osobama u kolicima.

Kako volite provoditi slobodno vrijeme, imate li hobije?

 – Volim čitati, volim tu i tamo odigrati neku igricu na Playstationu, ali zapravo najviše od svega volim provoditi svoje vrijeme sa porodicom i prijateljima, jer mi to najviše puni energiju. To je nažalost nešto što u zahtjevu mog sporta i svakodnevnih treninga, jer ja treniram devet puta sedmično, jednostavno nije moguće da posjedujem onoliko vremena koliko bih htjela svom društvenom i privatnom životu. To je trenutno što se od mene zahtjeva i što ja želim tako da sam tu žrtvu spremna podnijeti. A što se tiče slobodnog vremena definitivno izlasci s porodicom i prijateljima, bilo kakav spor, društvene igre, to mi je broj jedan.

Koji je Vaš životni moto?

 – Moj životni moto je da nikad ne smiješ odustati… to je ‘jedan od’. Nekad jednostavno trebaš biti lud, trebaš imati, kako bi rekli naši dalmatinci, onaj neki dišpet, moraš ići u inat jer desiti će se puno situacija u životu gdje će biti teško probiti se i gdje ćeš se zabiti u zid, ali nekad se jednostavno samo moraš uzeti veći zalet, nekad jednom, nekad dva puta ili tri, ali nekad će se i taj zid preskočiti, a da bi se preskočio opet treba nikada ne odustati i iznova pokušavati bez obzira koliko teško bilo. Drugo nešto po čemu živim jest to da treba ostati ponizan i sa dvije noge na zemlji, treba imati povjerenja u Boga i jednostavno živjeti skromno i ponizno i pokušati pomoći bilo kojoj osobi na bilo koji način.