Upoznajte Luku: Završio dva fakulteta iako je slijep na jedno oko, a na drugo vidi samo 3%

Splićanin Luka Goreta rođen je 1992. kao zdravo dijete. Nažalost, sa samo sedam mjeseci potpuno je oslijepio, a u tom trenutku njegovim roditeljima i njemu bolnički su hodnici postali poput drugog doma. Luka je u Njemačkoj prošao kroz operacije kojima ni ne zna broj.

Ljekari su mu djelomično vratili vid pa tako danas vidi na lijevo oko sa suženim vidnim poljem, ali svega tri posto, dok na desno ne vidi ništa. Osim toga ovaj hrabri mladić boluje i od glaukoma.

Uprkos svim životnim nedaćama koje su ga zadesile Luka je marljivo kovao svoj put prema sreći i ni u jednom trenutku nije dozvolio da ga nedostatak vida sprijeći u svemu onome što je naumio.

Njegov intervju sa ekipom portala Slobodna Dalmacija pročitajte u nastavku, a sigurni smo da će vas njegova priča motivirati.

 1. Kako ste se tokom djetinjstva nosili s gubitkom vida?

 – Moje se odrastanje uglavnom svodilo na odlaske na operacije i očne kontrole u Njemačku. Ne mogu tačno reći koliko je bilo operacija, ali bilo ih je dosta. Danas redovito idem na kontrole kod svoje okulistice u Splitu. Svoju situaciju s vidom ne smatram hendikepom i ne volim koristiti takve ili slične izraze. Smatram da me ljudi ne trebaju sažaljevati, nego me prihvatiti takvoga kakav jesam.

2. Jeste li tokom školovanja nailazili na nerazumijevanje vršnjaka, kolega i nastavnika?

 – Mogu reći da je bio različitih iskustava. Osnovne se škole ne sjećam baš s nekom radošću, ali bilo je sigurno i pozitivnih trenutaka. Posebno pamtim svoje nastavnike iz povijesti i tjelesnog, koji su se najviše trudili da mi olakšaju svladavanje nastavnih sadržaja, uz prilagodbu metoda i načina nastavnog rada mojim potrebama. U srednjoj školi nastavnici su se mnogo više trudili oko mene i to mi razdoblje ostalo u mnogo boljem sjećanju. Zahtjevi nastavnih sadržaja koje je trebalo svladavati ostali su isti kao i za druge učenike. Kolege su također bili korektni prema meni, a s nekima sam ostao u dobrim odnosima i nakon srednje škole. Za vrijeme fakulteta bilo je različitih iskustava, ali su uglavnom bila pozitivna. Pamtim samo sretne dane i ljude vrijedne spomena i zahvale. To se u najvećoj mjeri odnosi na nastavnike, kao i na nekolicinu kolega koji su me prihvaćali i uvažavali.

3. U Splitu ste završili Drugu jezičnu gimnaziju nakon koje upisujete Filozofski fakultet gdje ste diplomirali na dvopredmetnom diplomskom studiju pedagogije i povijesti. Svaka čast! Odakle ljubav prema tome?

 – Još dok sam bio u petom razredu, nastavnica povijesti primijetila je da imam dobru memoriju kao i moj afinitet i ljubav prema povijesti. Prepoznala je u meni budućeg povijesničara. U srednoj školi profesor povijesti preporučio mi je da nakon srednje škole upišem povijest i nisam se nimalo dvoumio. Prvo sam želio upisati jednopredmetni studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali sam se na kraju odlučio za dvopredmetni studiji povijesti i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu, jer nije bilo jednopredmetnog studija, kao što ga nema ni danas. Kasnije sam se prema savjetu tadašnjeg dekana i profesora s odsjeka za povijest prebacio s hrvatskog na pedagogiju.

Foto: Slobodna Dalmacija

4. Uprkos visokoškolskom obrazovanju i dalje ste nezaposleni. Jeste li izgubili volju za traženjem posla?

 – Svjestan sam da s obzirom na svoju situaciju ne mogu raditi dosta poslova koje mogu obavljati videći ljudi. Primjerice, dosta poslodavaca kao uvjet na natječajima traži da je kandidat sposoban upravljati automobilom, a ja to nisam. Osim toga, Hrvatska je jedna od zemalja u kojoj ima previše ljudi koji su nezaposleni, bili oni s invaliditetom ili bez invaliditeta. Tražim posao i volio bih pronaći nešto što mogu raditi s obzirom na svoju situaciju. Nadam se da ću u tome jednom i uspjeti. Počeo sam tražiti posao nedugo nakon završetka fakulteta. Najviše bih volio raditi kao pedagog, po mogućnosti u srednjoj školi. Želja mi je pronaći školu u kojoj mogu odraditi godinu dana pripravničkog staža iz pedagogije. Pokušao sam već nešto oko toga, ali je bilo neuspješno. U traženju posla malo me usporila i situacija s covid krizom, karantenom i svime što se događalo. No sada, hrabro nastavljam dalje. Samo jako u napad i nema predaje!

5. Osim rada u struci zanima Vas i novinarstvo?

 – Za vrijeme studija bio sam dopisnik Radio Kampusa, studentskog radija iz Splita, za koji i danas, tu i tamo napišem poneku vijest. Volio bih raditi intervjue s osobama iz javnog života o različitim temama, a posebno o glazbi i sportu koji su me oduvijek privlačili. Pišem i za portal Mi mladi čiji su autori članovi Svjetskog saveza mladih Hrvatska. Tamo objavljujem poeziju. Uz sve navedeno, član sam i uredništva časopisa The Split Mind, a surađujem i s časopisom Riječ slijepih.

6. Kako izgleda jedan vaš dan?

 – Kad se probudim, najprije pomislim na to kako ću napisati novi tekst. Sviram harmoniku i mandolinu, pišem molbe za posao. Trudim se svaki dan napraviti barem nešto korisno. Carpe diem!

7. Kad ste počeli svirati harmoniku i mandolinu?

 – Mandolinu sam počeo svirati kad sam krenuo u glazbenu školu Josipa Hatzea. Završio sam samo dva razreda. Kasnije sam neko vrijeme svirao u KUD-u Jedinstvo. Harmoniku sviram već nekoliko godina i trenutno pohađam privatnu glazbenu školu.

8. Imate želju objaviti vlastitu zbirku poezije…

 – Da. I volio bih tu zbirku prevesti na Brailleovo pismo te je snimiti kao audio knjigu. Trenutno manje pišem poeziju, a više tekstove za komercijalnu glazbu. Inspiracija mi može doći u bilo kojem trenutku. Za tekstove me inspiriraju različite osobe i njihovi stavovi, kao i situacije koje se događaju osobama iz moje okoline. Ima tu i nekih mojih stavova, ali u manjoj mjeri. Uglavnom nastojim da se što više drugih ljudi prepozna u tim tekstovima, što bi trebao biti glavni cilj svakog tekstopisca.

Foto: Slobodna Dalmacija

9. Jeste li razmišljali da se prijavite u neki reality show?

 – Prijavljivao sam se na Supertalent u dva navrata, ali nisam ni otišao na audiciju, jer su mi producenti rekli da nemam dara za pjevanje u mjeri u kojoj im je to potrebno za prolazak i da najvjerovatnije ne bih prošao. To sam odlučio prihvatiti. Država najbolje funkcionira kada svako radi svoj posao. Pjevači neka pjevaju, tekstopisci neka pišu, a skladatelji neka skladaju. Svako je za nešto, ali niko nije za sve. Ako neko nije za nešto sposoban, što god to bilo, onda to treba prihvatiti, bez obzira na to je li riječ o osobi s invaliditetom ili bez invaliditeta.

10. Nadate li se da bi jednog dana mogli progledati?

 – Medicina i tehnologija napreduju iz dana u dan. Nada nikad ne umire. Što će biti u budućnosti, to niko od nas ne zna. Smatram da život treba ptihvatiti takav kakav je i truditi se učiniti ga što ljepšim i lakšim, jer život je samo jedan. Niko nema dva života, pa tako ni ja…