Upoznajte Luku Boškovića čiji je IQ veći od 156: Veći je problem što sam mlad nego inteligentan

Poeziju objavljuje i na Facebook stranici Lux Noctis. Kroz svoja djela često se bavi temom egzistencijalne krize, piše u intervjuu za Klix.ba.

– Kao sve krize, njena moć se pronalazi u njenom rezultatu. Krize mogu poraziti, a mogu i uzdići. Moje egzistencijalne krize su uglavnom reakcija mog cjeloživotnog puta razvijanja znanja i propitivanja mog mjesta u svijetu. Određena znanja razbijaju percepciju stvarnosti i percepciju sebe, a to daje prostora da se oni nadograde. Naprimjer, ne volim učiti historiju, a da ne razmišljam o njoj kao o nekadašnjoj sadašnjosti sa svim svojim brigama o neizvjesnosti budućnosti, one budućnosti koja je nama već poznata i obično prezentirana kao nešto neizbježno. Ljudi koji su živjeli historiju koju učimo nisu znali šta ih čeka na kraju. Ovo zvuči tako jednostavno kad se izgovori, ali rijetko se zastane nad tom mišlju, kazao je.

Dalje je naveo da je to jedna od vrsta egzistencijalnih kriza koja mu se dopada i koju voli predstavljati u poeziji, ne samo smrtnost, kao “Jednog dana ću i ja umrijeti”, nego “Jednog dana ću i ja postati samo sjećanje koje se stapa u nepregledni okean historije”.

– To je osjećanje koje može poraziti ljude, ali ako se voli znanje, onda to može biti poriv da se proučava prošlost i da se zaustavlja nestajanje sjećanja. Može biti i olakšanje jer koliko god se neko osjeti usamljeno u sadašnjosti, pronađe duhove sa kojima može živjeti, pronađe slično iskustvo života u dalekoj prošlosti, neko ko se nekad borio sa sličnim stvarima. Tehnologija se mijenjala kroz vijekove, ljudska priroda i ljudski svakodnevni problemi, ne baš. Nauči se uživati u ljepoti postojanja dokle se još može postojati. Nauči se i pronaći ljepota u boli jer bol postane potvrda života nakon mrtvila nihilizma”, smatra.

Kako se bh. društvo odnosi prema književnosti

Razgovarali smo i tome jesmo li ikada bili “društvo knjige” ili je ona isključivo stvar prolaznog trenda.

– Vjerovatno se neće mnogi složiti sa mnom, ali ni period socijalističke Jugoslavije kad su u našoj historiji postojali najveći napori širenja pismenosti ne bih nazvao ‘društvom knjige’. Iako s jedne strane se uzdižu pisci u zvijezde, ipak budu tu kao maskote za dokazivanje društvenog ‘poštovanja’ prema knjigama. Kao, neka te tu, da se vidi koliko poštujemo književnost, ali neka bude tu i zid između nas i sadržaja tvog djela. Uz taj, usudio bih se reći, lažni sjaj su postojale i organizirane hajke prema piscima koji istupe iz šablona, autocenzura, tišina recenzija, prikaza i slično, naveo je.

Dalje je naveo da knjige budu objavljene, ali ostanu nepoznate, nepročitane ili nereklamirane, njihov sadržaj ostane bez interakcije. Smatra da su ljudi hvalili pisce nego što su ih pomno čitali.

– Naravno, ovdje mislim na društvo u svojoj cijelosti, a ne na njegove izdvojene dijelove, a danas, ma koliko postoji interesa za knjige, ne možemo se time toliko ponositi dok Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine nema stabilan status, stabilno poslovanje i stabilno finansiranje. U svim dijelovima naše države se ne poštuje obavezni primjerak, a on je temelj da se književnost neke države organizira i predstavlja svijetu i društvu te države. Nekad steknem dojam da je danas knjiga više stvar ugleda, a ne dopuštanja da njen sadržaj transformiše. Neke nepročitane knjige se vole jer ih drugi hvale, neke knjige se ignorišu jer ih drugi kude, a malen broj ljudi će čitati knjige da gradi lična mišljenja o njima, ispričao je.

Cijeli intervju možete pročitati OVDJE.