Top 10 bizarnih naučnih eksperimenata

Istorija nauke, pogotovo XX vijeka nam daje primjera raznih eksperimenata, tokom kojih je opasno pregažena linija između istraživanja i iživljavanja.


2. Milgramov eksperiment – poslušnost

Popularni eksperiment s električnim šokovima doslovno je šokirao javnost – nakon što je nacistički ratni zločinac Adolph Eichmann svoje postupke, ubijanje miliona Jevreja, pokušao opravdati slavnom frazom “Samo sam slijedio naređenja”. Milgram je odlučio saznati je li uopšte moguće da jedna osoba počini takve užase samo jer joj je neko tako rekao/naredio.

Četrdesetorica studenata su dobila zadatak glumiti “učitelja” i “učenika”, koji je sjedio u drugoj prostoriji, te postavljati pitanja. Pritom su sjedili za mašinom koja “učeniku” zadaje električni šok svaki put kad pogrešno odgovori na pitanje. Napon se kretao od 30 – 450 volti, odnosno od “laganog šoka” do “XXX”. Svima je bilo jasno što znači “XXX”. Šokovi, naravno, nisu bili pravi, “učenik” je bio samo glumac koji je urlanjem, preklinjanjem i cviljenjem kod “učitelja” trebao izazvati osjećaj saosjećanja i potaknuti ga da stane.

Nažalost, 65 posto studenata “učenika” je kaznilo s “XXX”, samo jer im je neki nepoznati čovjek u bijelom mantilu mirnim glasom rekao: “Nastavite, vrlo je važno da nastavite dalje.” Mnogi su se već oko polovine počeli nećkati i pitati bi li trebali stati, no autoritet čovjeka u bijelom rijetko je kad doveden u pitanje.

O životu proslavljenog naučnika, te njegovom radu je 2015. snimljen film.

3. Eksperimentiranje sa sifilisom – Tuskegee

Skandal s liječenjem sifilisa rezultat je dobrih namjera, koje su, kako poznata izreka kaže, sve zajedno odvele u pakao. Godine 1928. jedna humanitarna organizacija iz Čikaga se obratila PHS-u (Public Health Service) za pomoć oko liječenja siromašnih Afro-Amerikanaca s područja Juga.

No, došlo je doba Velike Depresije i novčana su sredstva presušila, a liječenje je moralo biti prekinuto. U PHS-u su zabrinuto mozgali kako “spasiti” projekt, nakon čega su došli do “genijalnog” rješenja – bavit će se ispitivanjima uticaja sifilisa na ljude. Udružili su se s Institutom Tuskegee iz Alabame i započeli ispitivanja. Pacijentima, koji nisu bili najbolje informisani oko svog stanja i prava, su obećani besplatni pregledi, hrana, besplatan prevoz i obećanje da će im država platiti sahranu u slučaju najgoreg.

Kako im ispitivanja ne bi propala, PHS je počeo spriječavati sve pokušaje dostave lijekova koji bi pomogli mnogim siromašnim pacijentima koji nisu ni znali da su bolesni. Tek 1943. godine, PHS je ponovno došao do većih količina penicilina, koji su počeli davati oboljelima, kao da se ništa nije dogodilo. Sramota je raskrinkana 1972. godine, kad je jedan uposlenik PHS-a odlučio progovoriti o zločinu.

David Feldshuh je o ovim događajima napisao scenario za pozorišnu predstavu pod nazivom Miss Evers’ Boys (1992), koju je HBO 1997. adaptirao za potrebe TV filma.

4. Robert Bartholow – nekažnjeni ubica

Mary Rafferty je bila 30-godišnjakinja iz XIX vijeka, čija je jedina krivica bila ta što je bolovala od raka, koji joj je za posljedicu ostavio 5-centimetarsku rupu u lobanji. Dr. Robert Bartholow je, sa druge strane, bio ambiciozni doktor koji je volio eksperimentisati na mozgovima živih ljudi.

Nakon što su im se sudbine spojile, spojile su se i elektrode iz Bartholovljevog laboratorija i Marijin mozak, nakon čega je uslijedio cijeli niz šokova. Ukoliko bi Mary rekla da ne boli, “dobri” doktor bi povećao napon i probao ponovno. Nakon neprekidnog šokiranja mozga, žena se požalila na bolove, nakon čega se počela grčiti i pala u komu. Probudila se nakon tri dana, samo da bi doživjela jaki napad i umrla idući dan.

Bartholow je slegnuo ramenima i zaključio da je umrla od raka i rupe u glavi. Trudio se, ali eto, nije mogao pomoći. Ako ste očekivali da je završio u doživotnom zatvoru, moraćemo vas razočarati – nakon par blažih kritika postao je profesor emeritus na filadelfijskom Medicinskom univerzitetu Jefferson.

5. Projekt MK-ULTRA

Tokom ‘60-ih svi su eksperimentisali – neki s drogom, neki sa seksom, a neki s ljudima. MK-ULTRA je bio projekt koji je uključivao sve nabrojano, a sve s ciljem dobijanja odgovora je li LSD moguće iskoristiti za kontrolisanje ljudskog uma. Prvi korak – drogiranje Amerikanaca i Kanađana.

Nakon LSD-a, ljude su trovali raznim drugim lijekovima, hemikalijama i serumima, istovremeno ih psihički i seksualno zlostavljajući. Pojedince su mučili bacanjem u izolaciju i čulnnom deprivacijom. Nakon dvadesetak godina zlostavljanja stanovništva, projekt je raskrinkan, prilikom čega se došlo do velikog broja dokumenata o testovima koji su se provodili nad građanima svih staleža i nacionalnosti.

6. Drogiranje majmuna

Kako bi se otkrilo kako razne droge, i njihovo oduzimanje, djeluju na ljude, naučnici su se poslužili majmunima. Tokom 1969. godine, cijeli čopor majmuna je doslovno navučen na morfij, kokain, amfetamine i alkohol – majmuni su sada, umjesto nošenja slatkih šeširića, skakutanja u kostimićima i crtanja brljotina, vrijeme provodili opijajući se i šmrčući kokain.

Kad su se dovoljno privikli, ostavili su ih same, s velikom količinom najkvalitetnije droge. Kad su potrošili zalihe, pokušali su pobjeći, totalno su poludjeli, počeli si otkidati prste i čupati krzno, od čega su mnogi i uginuli. Zašto umjesto masovnog klanja jednostavno nije organizovan masovni intervju s već postojećim ljudskim korisnicima tih droga, ostaje nejasno.

7. Noćna mora u školi Willowbrook

Willowbrook State School u Njujorku brinula se za djecu s mentalnim poteškoćama. Od 1963. – 1966. godine u njoj su počinjeni grozni zločini protiv svakog oblika ljudskosti da je nemoguće razumjeti gdje su pronašli dovoljno ljudi sposobnih za takva zlostavljanja djece.

U spomenutom periodu provedeno je ispitivanje o uticaju hepatitisa na ljudski organizam, kao i testiranje gama globulina, vrste antitijela koje je bolest trebala liječiti ili spriječiti. Djeca su tretirana kao pokusni kunići – mnogi su zaraženi prisilnom konzumacijom izmeta zaraženih osoba. Tokom eksperimenta, škola više nije primala djecu čije porodice nisu pristale na učestvovanje, stoga su mnogi očajni roditelji potpisali sve što im se uguralo u ruke, samo kako bi im djeca pohađala školu u kojoj su trebala dobiti propisnu njegu. Ne treba spominjati da nisu bili informisani ni o čemu.

8. Jedinica 731

Tokom Drugog svjetskog rata, nacisti nisu bili jedini koju su se bavili logorima i eksperimentima nad zarobljenicima – jedinica japanske Carske vojske, Jedinica 731, bila je posebno oformljena za potrebe tajnih istraživanja u području hemijsko-biološkog ratovanja i medicine. Voditelj jedinice bio je jedan od najogavnijih zločinaca svijeta – Shiro Ishii.

Eksperimenti su se sastojali od raznih vrsta operacija bez anestezije, uključujući sterilizaciju, kao i zahvate nad trudnicama, koje su često ostajale u drugom stanju jer su ih doktori silovali. Zarobljenici su izlagani raznim bolestima, udove su im rezali, pa spajali na suprotne strane tijela, neke su zamrznuli kako bi posmatrali nastajanje gangrene, a praktički su svi redovno silovani od strane osoblja, kako bi im se prenosile polne bolesti poput sifilisa i gonoreje.

Amerikanci su, nakon pobjede u ratu, Ishiiju garantovali imunitet, što znači da je živio slobodno sve do smrti, u njegovoj 67. godini.

Zločini su detaljno opisani u kineskom horor filmu iz 1988. godine.

9. “Liječenje” homoseksualnosti

Kako bi se riješili populacije homoseksualaca, vlasti Južne Afrike, zabavljene aparthejdom, odlučile su provesti sveobuhvatni plan prebraćenja i, po potrebi, prisilne operacije promjene pola. Tokom ‘70-ih i ‘80-ih, vojska je prisilila gotovo 900 gay osoba, oba pola, na terapije koje su ih trebale “izliječiti”. Terapije su se, naravno, sastojale od elektrošokova, hormonske terapije i raznih oblika seksualnog zlostavljanja. Ukoliko to nije pomoglo, osoba je poslana na operaciju promjene pola.

Ako ni to nije upalilo, pribjegavalo se kastracijama i neobičnim zahvatima, što je na osobama koje su prisiljene na ovakvo zlostavljanje ostavilo doživotne fizičke i psihičke posljedice. Mnogi su mladići i djevojke bili u dobi od 16 – 24 godine. Posljedice za doktore koji su sudjelovali u ovom projektu su takve da dr. Aubrey Levin trenutno predaje na Odjeljenju za Psihijatriju Univerziteta Calgary, a usput vodi i privatnu praksu na Univerzitetu u Alberti.

10. Zlostavljanje djece sa govornom manom

Za djecu se često kaže da su odlični ispitanici jer odgovaraju iskreno i svijet oko sebe doživljavaju drugačije od odraslih. Problem je u tome što djeca obično imaju roditelje, koji moraju potpisati pristanak, a mogu i podići tužbu. Dr. Wendell Johnson, sa Univerziteta Iowa, nije brinuo za to, jer je za svoje ispitivanje iz 1939. godine osigurao siročad, tačnije njih 22.

Cilj ispitivanja bio je otkriti uzrok mucanja i raznih govornih mana kod djece. Klinci su podijeljeni u dvije grupe, a s njima je radila Johnsonova pomoćnica Mary Tudor. U jednoj je grupi djecu hvalila, pomagala im i podsticala ih na vježbanje kako bi pravilnije govorili, dok je drugu grupu napadala, grdila i ponižavala.

Kod djece iz druge grupe govorne mane su se progresivno pogoršavale, a čak su i djeca koja su normalno govorila počela zamuckivati. Mnogima od njih te su posljedice postale trajne i mučile su ih kroz cijeli život.

(Nikola Kandić / STUDOMAT.ba)