Studentica Marija je slijepa od rođenja: “Kad bi država imala više sluha za nas, možda bi nam i društvo bilo senzibilnije”

Marija studira i samostalno brine o šest mačaka iako je slijepa od rođenja.


marija
Foto: Generacija.hr

Marija Sentkiralj je mlada studentica pete godine hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi u Čepinu s ocem i šest mačaka, o kojima samostalno brine iako je slijepa od rođenja. Ona je u razgovoru za Generaciju.hr otkrila kako se nosi sa sljepoćom, s kojim se preprekama kao slijepa osoba svakodnevno susreće, ali i koliko je visoko obrazovanje u Hrvatskoj prilagođeno slijepom i slabovidnim osobama.

S kojim se svakodnevnim poteškoćama susrećete kao slijepa osoba?

 – Poteškoća s kojom se najčešće susrećem jest kako organizirati videću pratnju koja će me voditi od tačke a do tačke b, budući da se ne krećem samostalno zbog problema s ravnotežom i orijentacijom u prostoru. Ti problemi s orijentacijom mi jako otežavaju život jer svaku svoju aktivnost pa čak i one najbanalnije kao što je odlazak u trgovinu moram detaljno planirati i organizirati, a ja sam neko ko ne voli dugoročne planove jer nikad ne znate što se i kada može promijeniti. Ne znam što ću sutra jesti, a kamoli što ću raditi za pet, deset ili petnaest dana. Još jedna od svakodnevnih poteškoća je i neprilagođenost mnogih javnih prostora slijepima i slabovidnima i nesusretljivost videćih osoba prema slijepima i slabovidnima.

GLEDAJ STUDOMAT.TV

TVoj vodič kroz studentski život!

Jesu li predrasude okoline i dalje prisutne te kako gledate na položaj slijepih i slabovidnih u društvu?

 – Predrasude su uvijek postojale i uvijek će postojati. Na to se svi moramo naviknuti i s tim živjeti, ma koliko nam nekad to bilo teško. Cijeli svoj život od osnovne škole do fakulteta (bila je izuzetak srednja škola jer sam bila u centru Vinko Bek sa slijepima i slabovidnima), bila sam izolirana od videćeg društva. Situacija da se druga djeca bezbrižno igraju na hodniku, a ja sjedim sama kao duh jer se niko ne želi igrati sa mnom mi je u osnovnoj školi bila svakodnevica. Zato se otkad znam za sebe bolje slažem sa starijima od sebe nego sa svojim vršnjacima. Izuzetak je nekoliko mojih dobrih prijatelja iz srednje škole. Na fakultetu imam istu situaciju kao i u osnovnoj školi. Ni s kim od kolega i kolegica ne komuniciram ne zato što to ja ne želim, nego zato što to oni ne žele. Koliko god se ja trudila i ubacivala im se u razgovore koje oni međusobno vode, uvijek dobijem samo kratke odgovore eto radi reda, a ne zato što neko baš hoće razgovarati sa mnom. Iznimka su profesori koji su mi uvijek pomagali da se prilagodim i pitali me kako da mi prilagode literaturu i da mi olakšaju ispunjavanje svih mojih obaveza koje moram odraditi za svaki kolegij na koji se upišem.

Predrasude vam se najbolje vide u tom neprilaženju slijepim i slabovidnim osobama i u tome kad vas neko pita “a kako ćemo sad s vama” i na kraju ništa ne poduzme od onoga što mu objasnite. Ovdje moram spomenuti dvije različite situacije koje imam s profesorima na fakultetu. Većina su divni i slušaju kad im objašnjavam kako da mi se prilagode, ali naravno kao i uvijek postoje i iznimke. Profesorica Sanda Ham koja mi je bila mentorica za završni rad, a sad je i za diplomski je neko ko je prema meni malo je reći divan. Uvijek kad god može stane i pozdravi me i to tako da mi dodirne rame i predstavi mi se i svaki put mi se tako javi. Nikada me nije odbila kada mi je trebala bilo kakva pomoć. Uvijek smo se za dvije minute dogovorile što ćemo i kako ćemo raditi i prilagoditi meni. Čak me htjela i voditi i vodila me dok je mogla dok nije polomila ruku od ramena do šake, ali i sad bi me ona željela voditi, ali se boji da joj zbog ravnoteže ne padnem. Uz nju kao što sam rekla, upoznala sam još mnogo dobrih profesora, ali ona je na mene ostavila najbolji dojam jer smo se najviše susretale.

Studentica ste pete godine hrvatskog jezika i književnosti na filozofskom fakultetu u Osijeku, s kojim ste se poteškoćama kao slijepa osoba susreli studirajući?

 – Poteškoće su bile brojne. Filozofski fakultet u Osijeku nikako nije prilagođen slijepim i slabovidnim osobama. U tom labirintu hodnika i prolaza u potrazi za učionicama izgube se i videće osobe, a kako ne bismo mi koji ne vidimo. Raspored vam se slaže po tome kada je koja učionica slobodna i svako predavanje imate u drugoj učionici. Jedina olakotna okolnost je što imaju dizalo na fakultetu. To mi znatno skrati put od učionice do učionice. Nije to problem samo meni, to je veliki problem svima koji studiraju na filozofskom u Osijeku. Događalo se vrlo često da su nam profesori kasnili na predavanja jer oni moraju po ključ od svake učionice dolje na portu pa se vratiti gore ili na prvi, ili na drugi kat ili u potkrovlje, a to sve ne možete obaviti za pet minuta koliko imate između nekih predavanja. Još jedna poteškoća s kojom sam se susrela studirajući je i činjenica da nisam mogla dobiti asistenta na fakultetu. Prva sam u Osijeku koja se za to izborila i dobila asistenta koji se svake godine mijenja jer su to uglavnom studenti koji su na završetku studija kao sada ja. Zagreb i Rijeka to imaju uređeno. Ministarstvo im plaća asistente na fakultetima, a u Osijeku ništa. Uz razne medijske pritiske uspjela sam dobiti asistenta.

Još jedna poteškoća je i nabavljanje potrebne literature koju moram koristiti za pisanje seminara i učenje za ispite iz kolegija koje upišem. Nije problem otići u fakultetsku knjižnicu po knjige, nego je problem skenirati ih jer to dugo traje. Ja sam se snašla, ali neki nemaju te mogućnosti. Kada smo kolegica koja je bila slabovidna i ja otišle u fakultetsku knjižnicu i pokušale se s njima nekako dogovoriti da čuvaju literaturu koju smo odskenirale na nekom USB stiku za buduće slijepe i slabovidne studente, nedvosmisleno su nas odbili riječima da oni to ne mogu. Bile smo šokirane. Po svim ovim pitanjima ipak se nešto promijenilo jer se osnovalo prije nekoliko mjeseci povjerenstvo za osobe s invaliditetom na filozofskom u Osijeku koje će rješavati sva ova pitanja. Konačno su uvidjeli koliko je to potrebno slijepima i slabovidnima koji se žele fakultetski obrazovati.

Smatrate li da je hrvatsko visoko obrazovanje prilagođeno i slijepim i slabovidnim osobama?

 – Za sada visoko obrazovanje nije prilagođeno slijepima i slabovidnima, ali malim i sigurnim koracima idemo ka tome da to ipak postane i ostane.

Što bi se prema Vama trebalo promijeniti u obrazovanju kako bi slijepe i slabovidne osobe imale ”jednake mogućnosti” obrazovanja kao i ostale osobe?

 – Ljudi bi trebali početi više slušati i uvažavati naše zahtjeve i tek tada bismo se mogli obrazovati jednako kao i sve ostale osobe. Ne tražimo mi prilagodbe jer nam je dosadno u životu i jer smo razmaženi i ne da nam se, nego samo zato što nam trebaju da lakše obavimo sve što se od nas očekuje da odradimo za kolegije koje smo upisali. Više sluha i rada i maknut ćemo se s mrtve tačke.

Kakvi su Vaši planovi nakon završetka fakulteta? Tačnije, smatrate li da je hrvatsko tržište rada prilagođeno i slijepim osobama?

 – Moji planovi nakon završetka fakulteta su najprije da se osamostalim u kretanju, a tek onda da tražim posao i to po mogućnosti ili lektorica negdje gdje mogu ili rad u nekoj knjižnici. Tržište rada apsolutno nije prilagođeno ni slijepim ni slabovidnim, a ni osobama s bilo kojim drugim invaliditetom što je sramotno. Uprkos tome što država potiče poslodavce da zapošljavaju osobe s invaliditetom, premalo ih je koje su stalno zaposlene. Kad bi država imala više sluha za nas, možda bi nam i društvo bilo senzibilnije, a ovako, tapkamo u mraku. Sustav je prvenstveno taj koji nam otežava život, a ne pojedinci.

Pojedinaca imate svakakvih i divnih i loših, ali dok se ne dogode promjene u sustavu, ništa se neće promijeniti na bolje. Evo primjera. Na papiru imate mnoštvo raznih prava, ali doći do tih prava je strašno naporno i mukotrpno. Trebate stalno iznova i iznova skupljati tone i tone kojekakve papirologije jer ova naša država je jedan veliki birokratski aparat koji živi od papira i ne može bez toga, a dok vi skupite sve te papire od kojih devedeset i devet posto oni već imaju negdje u svojim ladicama, prođe previše vremena i zaboravite za što skupljate sve te silne papire.

Istaknuli ste kako volite životinje, živite i brinete se za šest mačaka. Koliko su životinje bitne u Vašem životu?

 – Životinje su mi jako bitne jer imam barem neko društvo, kad već nemam ljudsko i držati macu u krilu i maziti je – to je nešto fenomenalno. Tako je mekana i slatka i ta njena dlaka i predenje me umire i kad mi je najteže. Da nema mojih mačaka, poludjela bih od dosade i stresa, a da ne govorim o tome da u okolici nemamo ni jednog jedinog miša. Znam, čopor mačaka košta, ali neko skuplja salvete, netko markice, a ja eto obožavam mačke. One su moja neizmjerna radost. Imam ih od svoje četvrte godine života.

Djeca se od malena trebaju naučiti na životinje jer tako se najlakše uče odgovornosti kad se trebate brinuti za jedno živo biće koje ne zna samo uzeti jesti nego to vi morate svaki dan činiti dati mu jesti. To je ljubav koja kad jednom počne traje zauvijek. Ako se dijete od malena ne nauči na životinje, većina će razviti alergiju na životinjsku dlaku. Ljudi, dajte djeci životinje i spriječite da budu kasnije na njih alergični i da ih se kasnije boje.