Škole skandala: Korupcija uništava obrazovni sistem na Balkanu

BIRN otkriva kako je raširena korupcija obezvrijedila kvalifikacije koje se stiču na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i Srbiji, zbog čega mnogi radije studiraju u inostranstvu.

Piše: Dino Jahić, BUKA

Uslov za dobijanje posla u poreskoj upravi bio je sasvim jasan – prvo završi fakultet. Na trenutak sam pomislio da posao u javnom sektoru u Bosni i Hercegovini (BiH) zaista dobijaju samo najbolji.

Prilikom potrage za pravim univerzitetom, bio sam spreman na mnogo napornog rada. Nisam ni sanjao da ću čitavu jednu godinu studija završiti za samo jedno popodne.

To akademsko čudo sam postigao bez ikakvog prethodnog iskustva u menadžmentu, što je bio predmet mojih studija. Bilo je dovoljno organizirati nekoliko nezvaničnih susreta, dogovorenih telefonom, i ponuda od nekoliko hiljada eura.

Idealno mjesto za sticanje potrebnih akademskih kvalifikacija za moj posao iz snova pronašao sam na malom privatnom fakultetu u Republici Srpskoj, jednom od dvaju entiteta u BiH.

Kratak razgovor s vlasnikom univerziteta pokazao mi je njegovu spremnost da bude fleksibilan – sve dok imam novac. Ponudio je prečicu do moje buduće karijere i predložio da odmah upišem drugu godinu studija menadžmenta, iako nisam završio prvu.

– Možemo srediti da do oktobra ispuniš uslove za drugu godinu, rekao je kada smo se prošlog jula sastali u mirnom kafiću, skriveni od radoznalih pogleda.

Kazao sam da imam novca da platim školovanje, ali nemam dovoljno vremena. Odgovorio je samouvjereno i bez mnogo razmišljanja. Dobujući prstima po stolu, rekao je da ću ostale odgovore dobiti na samom univerzitetu. Kada smo se rastajali, dodao je:

– Ako vam se zaista žuri, mi možemo da vratimo malo upis, da ste već u ovoj školskoj godini student.

Rastali smo se nakon što je pristao da prekrši nekoliko pravila zbog mene, samo na osnovu dva kratka telefonska razgovora i jednog susreta na kafi.

“Bez zaštite”

Naravno, nisam imao namjeru da počinjem studije, pa ni da tražim posao u poreskoj upravi. Zapravo, ja sam svoj posao već radio – kao novinar koji istražuje sumnjive prakse u oblasti obrazovanja.

Da bih obavio istraživanje za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN), morao sam se predstaviti kao potencijalni student i obaviti razgovore sa mnogim studentima i profesorima u BiH i Srbiji.

Otkrio sam da su varanje i plagijarizam raširena praksa na mnogim institucijama kako privatnim, tako i državnim. Podatke o pohađanju nastave lako je falsificirati, a studenti često daju mito da bi dobili dobre ocjene.

Mnogi od mojih izvora pristali su govoriti isključivo pod uslovom anonimnosti, pokazujući strah za vlastitu reputaciju ako bi se otkrilo da su kritički govorili o institucijama s kojima su povezani.

Njihov oprez je simptom problema koji je širi od akademskog nivoa i zalazi u domen pravosuđa.

Sudeći po većini međunarodnih indeksa, korupcija u BiH i Srbiji je veoma raširena. Mali broj prijavljenih slučajeva dovodi do podizanja optužnica, a još manji do izricanja presuda. Za većinu građana, formalni sudski postupci u slučajevima korupcije samo potvrđuju ranjivost onih koji korupciju prijavljuju i nedodirljivost optuženih.

U Republici Srpskoj ne postoji zakon koji štiti ili ohrabruje uzbunjivače. U drugom entitetu – Federaciji BiH – takav zakon je usvojen tek u septembru i još nije izvjesno hoće li imati efekta.

Na državnom nivou – ni BiH ni Srbija nemaju zakone o zaštiti prava uzbunjivača.

Stevan Milić, bivši predsjednik Sindikata obrazovanja u Republici Srpskoj, požalio se da ljudi koji ukazuju na koruptivne prakse u sistemu “mogu imati više problema nego oni koji su krivci za korupciju”.

Ivana Korajlić, glasnogovornica bosanskog ureda “Transparency Internationala”, međunarodne organizacije koja promovira prakse dobrog upravljanja, kaže da su loši zakoni omogućili cvjetanje korupcije u visokoškolskim ustanovama.

– Zaposleni na univerzitetu ne žele govoriti o tome. Nisu spremni istupati protiv svojih kolega jer se plaše posljedica na radnom mjestu”, govori ona za BIRN. “S druge strane, studenti se plaše da će imati problema s profesorima i da neće moći položiti ispit.

Korupcija na visokoškolskim institucijama dovela je i do “odliva mozgova”, zbog čega je čitav ovaj region, ionako u ekonomskim problemima, lišen svojih najboljih umova.

Posljedice su katastrofalne, kaže Ivan Šijaković, profesor sociologije na Univerzitetu u Banjoj Luci.

– Obrazovanje je najbolja šansa za male i nerazvijene zemlje – a mi, nažalost, šanse ne koristimo. Ne vjerujem da nas čeka svijetla budućnost. Standardi će nastaviti da padaju i mladi će nastaviti da odlaze, kaže on.

Falsificirana dokumentacija

Talentirani studenti, frustrirani zbog obezvređivanja diploma stečenih na Balkanu, rado prihvataju stipendije za studiranje u Evropskoj uniji. Oni koji steknu kvalifikaciju u inostranstvu najčešće su u iskušenju da tamo i ostanu.

Ako se vrate, njihove strane diplome prvo moraju priznati domaći univerziteti da bi se na osnovu njih mogli zaposliti u javnom sektoru, koji je i dalje najveći i najpouzdaniji poslodavac na Balkanu.

Proces je spor i kompliciran. Korištenje neformalnih i ličnih veza često je jedini način da se proces uspješno obavi. Za studente koji su diplomirali u inostranstvu to je razlog više da se ne vraćaju kući.

“To je vrhunac apsurda”, kaže Marija Petrović, koja se više od osam mjeseci borila sa administracijom da bi joj Univerzitet u Beogradu, na kome je završila osnovne studije, nostrificirao doktorat stečen na Univerzitetu u Oxfordu.

– Moja beogradska diploma je bila sasvim prihvatljiva u Oxfordu. Ali moja oksfordska diploma nije dovoljno dobra za Beograd, izjavila je za BIRN nervoznim glasom.

Istovremeno, čak i studenti koji preskoče godinu studija na nekom univerzitetu na Balkanu mogu stečenu diplomu koristiti za zapošljavanje.

Da sam završio studije menadžmenta u Republici Srpskoj, moja diploma bi automatski bila priznata u susjednoj Srbiji – zahvaljujući specijalnim odnosima između Beograda i Banje Luke.

Te julske večeri, vlasnik privatnog univerziteta zakazao mi je sastanak sa službenicom iz studentskog odjeljenja.

Službenica je rekla da se mogu upisati ako odmah uplatim približno 2.500 eura za dvije godine studija. Većina privatnih škola ne traži plaćanje školarine unaprijed za više od jedne godine.

Također mi je dala da popunim formular za upis, naglašavajući da polje za datum upisa ostavim prazno.

Da bi upis bio moguć na način na koji mi je u kafiću predložio vlasnik univerziteta, u formularu je trebalo navesti da sam se na univerzitet upisao prethodne školske godine.

Zato je datum morao biti najkasnije 30. oktobar 2012. godine, što je bio posljednji rok za fakultete da Ministarstvu prosvjete Republike Srpske dostave podatke o upisanim studentima.

Prazno polje na formularu omogućava univerzitetu ili bilo kome drugom da unese odgovarajući datum.

BIRN je zatražio pravni savjet o mogućim posljedicama otkrivanja identiteta vlasnika privatnog univerziteta koji je ponudio da me oslobodi jedne godine studija. Njegovo ime i institucija nisu objelodanjeni zbog procjene da ovaj postupak ne bi bio vođen na fer način pred lokalnim sudom.

BIRN je kontaktirao Prosvjetnu inspekciju Republike Srpske i obavijestio je o praksi falsificiranja datuma upisa.

U odgovoru koji smo dobili elektronskom poštom, ljudi iz inspekcije su potvrdili da znaju za slučajeve upisa koji nisu propisno zavedeni, ali nisu navodili imena konkretnih institucija. U odgovoru je također rečeno da inspekcija može provjeravati samo dokumente koje dobije od institucija i da nije u poziciji da istražuje mogućnost falsificiranja.

Velimir Tmušić, načelnik Republičke prosvjetne inspekcije u Srbiji, također je potvrdio da je njegova agencija otkrivala slučajeve naknadnog upisa studenata.

On kaže da je takve slučajeve teško otkriti jer neke škole vode dva registra upisanih studenata – jedan sa stvarnim upisnim podacima i drugi koje je falsificiran za pokazivanje inspekciji.

Plaćanjem do diplome

U posljednjoj deceniji, širom bivše Jugoslavije otvoren je veliki broj privatnih univerziteta, što je zaoštrilo konkurenciju u sektoru kojim su nekada dominirale državne institucije.

Školarine na privatnim univerzitetima kreću se od 700 do 5.000 eura, u zavisnosti od prestiža škole i odabranog programa.

Iznosi što ih studenti plaćaju na univerzitetima koje subvencionira država manji su. Godišnja školarina obično ne košta više od 200 eura. Ipak, oni koji imaju dovoljno novca mogu sebi olakšati studije.

– Nije bilo nikakvog rizika, kaže “Amel”, bivši student koji je podmitio profesora na državnom univerzitetu u Federaciji BiH.

Govoreći pod uslovom da ostane anoniman, Amel kaže da je ponudio mito jer nije uspijevao pripremiti jedan od najvažnijih ispita. Zakazanog dana je došao polagati ispit, ali je znao da rezultat na testu neće imati uticaja na njegovu završnu ocjenu.

– Ispit se polagao pismeno i mogao sam da pišem šta god poželim, objasnio je za BIRN. Kasnije je isti test polagao u komforu vlastite kuće, bez ikakvog nastavničkog nadzora.

Ponovo urađeni test je predao posredniku, zajedno sa 1.200 eura. Završeni ispitni rad je s novcem proslijeđen profesoru – poslije odvajanja male provizije za posrednika.

Takvu metodu varanja je teško otkriti jer se originalni rad s pogrešnim odgovorima jednostavno zamjenjuje novim, sa ispravnim odgovorima. Svako ko naknadno pregleda radove, neće pronaći ništa sumnjivo u dobrim rezultatima studenta koji je platio mito.

Korištenje iste tehnike potvrdila je “Aida”, još jedna studentica istog profesora, koja je također pristala da govori pod uslovom anonimnosti.

Aida je rekla za BIRN da je platila profesoru 800 eura kako bi joj organizirao još jedan pokušaj polaganja. Pošto je nekoliko puta padala na ovom ispitu, očajnički je željela da najzad položi. “Žao mi je što sam bila primorana na to”, kazala je.

Ni Aida ni Amel nisu bili spremni ponoviti svoje tvrdnje pred sudom. Njihov bivši profesor nije odgovorio na pozive BIRN-a da prokomentira ove optužbe.

Dekan njihovog fakulteta je rekao da mu je poznato da slične optužbe postoje, ali nikada nije vidio dokaze koji ih potvrđuju. “Studenti svašta pričaju”, izjavio je za BIRN.

Brzi rast sektora visokog obrazovanja pratilo je još brže propadanje reputacije visokoškolskih ustanova. Slobodno tržište je u nekim slučajevima doslovno shvaćeno kao pijaca na kojoj se može trgovati kvalifikacijama, a diplome i zvanja prodavati i kupovati za novac.

Glasnogovornica “Transparency Internationala” Ivana Korajlić kaže da studenti na privatnim institucijama često vjeruju da imaju puno pravo da im studije i polaganje ispita budu olakšani jer plaćaju veću školarinu nego njihove kolege u državnim školama.

Njena organizacija je 2012. godine otkrila da je među 2.000 studenata anketiranih u okviru istraživanja visokog obrazovanja svaki četvrti prijavio direktno iskustvo sa korupcijom – bilo tako što su plaćali mito ili im je traženo da ga plate.

U borbi za studente s privatnim sektorom, državni univerziteti su također počeli spuštati standarde.

– Umjesto da budu zdrava konkurencija, oni se ustvari nadopunjuju u korupciji, izjavio je Miloš Šolaja, član Savjeta za razvoj visokog obrazovanja u Republici Srpskoj, koji djeluje kao republička agencija.

“Loša reputacija”

Od 2000. godine u BiH je ukupno osnovano 18 privatnih univerziteta, pored postojećih osam državnih institucija. Osim toga, u državi postoji i 15 visokih škola, također u privatnom vlasništvu, koje obično nude kvalifikacije iz jedne ili nekoliko oblasti.

U Republici Srpskoj, podaci ministarstva obrazovanja pokazuju da na privatnim univerzitetima diplomira približno polovina svih diplomaca.

Veliki dio posla privatnim univerzitetima obezbjeđuju zaposleni u javnom sektoru kojima su potrebne dodatne kvalifikacije.

Državnim službenicima dodatne diplome donose unapređenja i povišice. Mnogi se opredjeljuju za vanredno studiranje ili studiranje na daljinu da bi mogli zadržati radna mjesta koja već imaju. Njihove kvalifikacije su kao administrativna potvrda s pečatom – ispunjavaju nametnutu birokratsku formalnost, ali ne govore mnogo o stvarnim kvalitetima.

Malo je vjerovatno da će ih na poslu bilo ko testirati da utvrdi koliko zaista znaju, jer svoja radna mjesta ionako duguju političkoj lojalnosti, a ne radnim sposobnostima. Tako sistem korupcije koji je duboko usađen u tržište rada u javnom sektoru korumpira i obrazovni sistem.

– To za obrazovanje znači veliku blamažu, da će ovdje vladati ljudi s takvim diplomama, kaže Zoran Stojiljković, profesor političkih nauka na Univerzitetu u Beogradu i član odbora Agencije za borbu protiv korupcije u Srbiji.

– Potpuno gubljenje povjerenja u čitav taj obrazovni sistem i jedan ciničan odnos da se sve može kupiti, kaže on.

“Darko”, državni službenik koji je pristao govoriti pod uslovom anonimnosti, kaže da ga je iznenadilo koliko malo je naučio dok je pohađao jednu visoku školu u Republici Srpskoj.

Izjavio je da je upisao studije jer je izračunao da će mu mjesečna plata biti veća za 170 eura kada stekne kvalifikaciju.

– Nekada sam stvarno morao naporno učiti i raditi, kaže on prisjećajući se dana u srednjoj školi. “Ovdje ne moraš ništa.”

Darko je izjavio za BIRN da mu za ispite nisu bile potrebne gotovo nikakve pripreme. Profesori su gledali kroz prste onima koji su prepisivali, a u nekim slučajevima su dijelili ocjene i bez ispitivanja. Materijale skinute sa interneta prihvatali su kao originalan rad.

– Ovo je, ako si imalo realan u životu, nešto čime se ne hvališ. Ali to je jednostavno nešto što se mora obaviti – u mom slučaju zbog povišice, kaže on.

“Dušan”, diplomirani ekonomist iz iste institucije, koji je također govorio pod uslovom anonimnosti, izjavio je da akademske sposobnosti nemaju mnogo uticaja na dobijene ocjene. Pošto je naporno radio u prvoj godini, zaključio je da nema potrebe da se toliko trudi, jer je shvatio da i manje posvećeni studenti prolaze jednako dobro.

– Da imam neko specijalno znanje iz onoga što sam završio – nemam, zaključio je.

Darko i Dušan su školovanje počeli u novembru, mada je godišnji rok za upis novih studenata oktobar. Darko kaže da je škola vratila datum upisa u septembar. Sve što je trebalo da uradi bilo je da unaprijed plati školarinu.

Profesorica na jednoj visokoj školi u Banjoj Luci, koja je pristala da govori pod uslovom anonimnosti, izjavila je da studenti samo žele steći diplomu i nisu zainteresirani da nauče bilo šta novo.

Njen bivši kolega, koji je također tražio da ostane anoniman, izjavio je da je na privatnim školama naplata školarine mnogo važnija od prenošenja znanja.

– Moraju da isplate plate, da plate račune i još da naprave profit za vlasnike, izjavio je za BIRN.

Uprkos brojnim optužbama na račun privatnih univerziteta u BiH i Srbiji, malo je vjerovatno da su samo oni krivi za opći pad standarda – jasno je da sistem nadzora univerziteta ne funkcionira kako treba.

BIRN je kontaktirao Ministarstvo prosvjete u Republici Srpskoj i zatražio komentar o slučajevima opisanim u ovoj priči, ali odgovor nije stigao.

Aldin Međedović, savjetnik ministra obrazovanja u Federaciji BiH, kaže da je privatni sektor dao pozitivan doprinos obrazovanju – ali priznaje da standardi dosta variraju od jedne do druge institucije.

Tmušić, načelnik prosvjetne inspekcije u Srbiji, kaže da se institucije u ovom sektoru uglavnom posmatraju na isti način.

– Ima ozbiljnih privatnih univerziteta sa kvalitetnim profesorima. Tako da to gdje se ne radi dobro daje lošu sliku i onim koji rade dobro, izjavio je za BIRN.

Ograničene opcije

U Beču, koji je popularna destinacija za stanovnike nekadašnje Jugoslavije, studenti iz BiH i Srbije su izjavljivali za BIRN da su napustili zemlju zbog frustriranosti.

Oni također očajavaju zbog mogućnosti povratka na tržište rada koje je jednako korumpirano kao obrazovni sistem što ga snabdijeva radnom snagom.

Mira Grahovac iz Banje Luke, koja pohađa master studije na Tehničkom univerzitetu u Beču, strahuje od povratka kući.

– Mnogo ulažemo u svoje obrazovanje, ali ništa ne dobijamo zauzvrat. U smislu da ne živiš život dostojan čovjeka, izjavila je ona.

Za studente iz bivše Jugoslavije, povratak kući nije privlačan i zbog problema koji ih čekaju sa priznavanjem stečenih kvalifikacija da bi mogli konkurirati na lokalnom tržištu rada.

U praksi, postupak za priznavanje stranih diploma u BiH i Srbiji se dosta razlikuje od onoga što predviđa zakon. Nadležni često imaju različita mišljenja i daju različita tumačenja u pogledu potrebnog vremena i administrativnih procedura.

Nekoliko povratnika je izjavilo da su morali koristiti neformalne kanale da bi ubrzali proces.

Anel Ališić je studirao poslovnu ekonomiju na Univerzitetu Spalding u Sjedinjenim Državama. Diplomirao je 2000. godine. Devet godina kasnije, podnio je zahtjev za priznavanje kvalifikacije u Republici Srpskoj.

Zahtjev je podnio nadležnoj komisiji pri Ministarstvu prosvjete, koja mu je šest mjeseci kasnije zahtjev vratila sa obrazloženjem da nije podnio sve potrebne dokumente.

Ališić je u očajanju zatražio pomoć od ljudi koje poznaje i zahtjev je odmah odobren. “Nisam imao izbora”, rekao je.

Međutim, sekretarica komisije u Republici Srpskoj, Jelena Starčević, izjavila je da njen ured nikada nije popustio pod bilo kakvom vrstom pritiska.

Marija Petrović, studentica iz Srbije koja je doktorirala na Oxfordu, vratila se u rodni Beograd u oktobru 2012. godine.

Kao stručnjak za historiju Balkana, odmah je angažirana na jednom projektu na Univerzitetu u Beogradu, gdje je prethodno diplomirala.

Međutim, Odsjek za historiju nije joj mogao isplaćivati honorare jer njena strana kvalifikacija još nije bila priznata. Projekt je finansiralo Ministarstvo prosvjete Srbije, koje ne može odobriti isplatu honorara prije nego što se kvalifikacija prizna.

Univerzitet u Beogradu je konačno odobrio njen zahtjev u novembru – osam mjeseci poslije podnošenja.

Nada Kovačević, prorektorica za nastavu na Univerzitetu u Beogradu, izjavila je da proces priznavanja strane kvalifikacije obično traje između četiri i osam mjeseci.

Marija Petrović kaže da je već razmišljala o ponovnom odlasku u inostranstvo.

– Osjećala sam se kao da sam ispala najveći magarac zbog toga što sam se uopće pokušala vratiti. Ja ne umijem baš dobro plivati u ovom sistemu bez sistema, zaključila je ona.

[divider]

Dino Jahić je novinar iz Sarajeva. Urednik ovog članka je Neil Arun. Članak je nastao u okviru programa Balkan Fellowship for Journalistic Excellence, koji su podržale organizacije Robert Bosch Stiftung i ERSTE Foundation, u saradnji sa Balkan Investigative Reporting Network. Tekst bez intervencije prenosimo s portala BUKA.

(buka.ba)