Svako ima svoje prednosti i slabosti.
Natjerati šahovskog velemajstora da se takmičisa alpinistom u planinarskom penjanju može se činiti takmičenjem jednakih šansi, jer planina i poteškoće koje predstavlja ostaju jednake za oba takmičara. Ali u stvarnosti, takmičenje nije pošteno. Iako će alpinist imati prednost na takmičenjima u testiranju fizičke izdržljivosti, velemajstor će imati prednost kada se odluče za partiju šaha.
GLEDAJ STUDOMAT.TV
TVoj vodič kroz studentski život!
Nije u redu da tuđe slabosti upoređujemo sa vlastitim prednostima, kao i da tuđe prednosti upoređujemo sa vlastitim slabostima.
Pravedno postupanje s ljudima je važnije od toga da ih tretiramo jednako.
U društvu koje nije jednako, pružanje jednakih mogućnosti svima nije isto što i pravda za sve. Jake i slabe treba podržati onako kako to priliči njihovim mogućnostima, na primjer, potrebe bolesne osobe bit će drugačije od potreba zdrave osobe. Tretiranje svih ljudi jednakima može se protumačiti kao nepravedno. Ovaj koncept podržao je Karl Marx, koji je rekao, “od svakoga prema svojoj mogućnosti, do svakoga prema svojoj potrebi” i tvrdio da to podrazumijeva da ljudi trebaju “različite stvari u različitim omjerima kako bi procvjetali.”
Jednakost se ne može postići čak ni u utopijskom društvu.
Utopiju za svakoga, bez obzira koliko divna ideja bila, jednostavno nije moguće stvoriti. Nije to zato što je nemoguće pružiti jednak početak, već zato što pružanje jednakog početka ne garantira jednak ishod na kraju. S druge strane, nasilni pokušaj da svi budu jednaki zasijat će nezadovoljstvo u društvu.
Profesori Lise Bourdeau-Lepage i Jean-Marie Huriot mišljenja su da utopijsko društvo ne može postići socijalnu pravdu. Smatraju da će pravila koja bi pratila stvaranje Utopije zapravo blokirati put ka postizanju pravde i pravičnosti.
Čovječanstvo pokreće pravednost, a ne jednakost.
Uzmimo primjer tvornice sklopa svjetiljki. Jednako postupanje sa svima značilo bi da je svaki radnik jednako plaćen bez obzira na broj ili kvalitet lampi koje proizvodi. To bi također značilo da radnik ne može dobiti otkaz zbog proizvodnje premalo lampi prihvatljivog kvaliteta. Ako bi ovaj sistem postojao, radnici će izgubiti interes za rad. Ovom sistemu se može suprotstaviti sistem plaćanja koji će plaćati radnike na osnovu kvaliteta i kvantiteta njihovog rada.
Mark Sheshkin, kognitivni naučnik sa Univerziteta Yale ističe da iako parole za jednakost dominiraju društvenim medijima i protestima širom svijeta, većina ljudi zapravo cijeni malo nejednakosti. Kako Sheshkin kaže, „trebali bismo težiti pravednoj nejednakosti, a ne nepravednoj jednakosti“.
Ljudi se slažu s nejednakošću sve dok je ona poštena.
Psiholozi Alex Shaw i Kristina Olson izveli su eksperiment kako bi provjerili ovu hipotezu. Okupili su grupu djece između 6 i 8 godina. Rečeno im je za dva dječaka, Dan i Mark, koji su počistili svoju sobu. Kao nagradu, Dan i Mark trebali su dobiti bombone. Djeca su dobila 5 bombona, pa ravnomjerno razdvajanje nije bilo moguće. Djeca su u velikoj većini podržala bacanje pete bombone, umjesto da imaju nejednaku podjelu. Učinili su to čak i kad im je rečeno da Dan ili Mark neće znati koliko je svaki od njih dobio bombona.
Možda se čini da odgovori djeca odražavaju želju za ravnopravnošću, ali vjerovatnije odražavaju želju za pravednošću. Samo zato što su djeca pretpostavila da su se Dan i Mark podjednako trudili da očiste sobu. I kad su Shaw i Olson rekli djeci da je Dan radio više od Marka, bilo im je ugodno dati 3 Danu i 2 Marku. Drugim riječima, slagali su se s nejednakošću, sve dok je to bilo pošteno.
Slažete li se da je pravednost važnija od jednakosti?