Od vaskularnog hirurga u Sarajevu do vrhunskog psihijatra u SAD

Bosanac i Hercegovac Amer Smajkić jedan je od tri najbolja dječija psihijatra u Čikagu, prema procjeni “Three Best Rated”, multinacionalne organizacije za rangiranje.

U razgovoru za “Dnevni avaz“ Smajkić je govorio o izazovima koji njegov posao sobom nosi, ali i njegovom putu od ratnog vaskularnog hirurga u Sarajevu, do jednog od najboljih dječijih psihijatara u Čikagu.

Veliki gubici

– Pokušavam i sam razumjeti značenje ovog priznanja. Na neki način je rezultat svega onoga što sam naučio tokom svog obrazovanja u BiH i u SAD. Stvarno mislim da je ovo priznanje i za zemlju u kojoj sam ponikao. Neću dozvoliti da bude nešto što će biti isključivo razlog za moju samopromociju, ovo priznanje je rezultat dogogodišnjeg rada i humanog pristupa pacijentu, fokusiranog na ljudsku potrebu kojoj zdravstveni radnik pristupa sa željom da pomogne, rekao je Smajkić.

U daleku Ameriku otišao je zbog agresije na njegovu domovinu. A bio je vaskularni hirurg u ratnom Sarajevu. Posebno ističe da je prvih nekoliko godina izbjegličkog života bilo najteže.

– Bilo je to bukvalno bolno do suza. Najviše su mi nedostajali porodica i prijatelji. Posljednjih 10-ak ili 15 godina manje, zato što mnogo češće dođem i što sam u stalnom kontaktu sa svim dragim ljudima koji su mi nedostajali. Godine 1994. došao sam u Čikago s malom torbom, bez novca i bez broja telefona nekoga koga sam znao ili ko bi mi mogao pomoći. Prve godine su bile jako teške, obilježene velikim gubicima svega onoga što je čovjeku važno – porodica, prijatelji, profesija, zemlja, jezik. Radio sam jako puno, ali nisam uspio da napredujem dok nisam shvatio da je za mene jedini način da budem sretan kada se nađe balans između porodičnog, profesionalnog i socijalnog okruženja. Ne želim da ovu ideju namećem drugima, ali za mene je period prilagođavanja postao uspješan kad sam shvatio da je jedino rješenje biti Bosanac i Hercegovac i Amerikanac, a da ne mogu biti samo jedno ili samo drugo ako želim da živim u Čikagu, istakao je.

Istakao je da je njegov život napravio nekoliko različitih zaokreta koje nije mogao izbjeći.

– Bio sam specijalizant u vaskularnoj hirurgiji u Sarajevu tokom rata. U Čikagu sam imao sreću da počnem raditi kao savjetnik za mentalno zdravlje s traumatiziranim izbjeglicama iz BiH koje su prošle kroz genocid, etničko čišćenje i koncentracione logore. Rad na tom polju privukao je moju pažnju na talent koji imam, a to je razgovaranje s ljudima. Tada sam naučio da je rad s djecom i adolescentima nešto što mene lično čini sretnim i zadovoljnim i jer mi se pruža prilika da pomognem mladim osobama i pozitivno utječem na njihovo mentalno zdravlje, dodao je doktor.

Rezultat rada

Naglasio je da duže od 20 godina radi svoj posao te da sada ne postoji nešto što mu je problematično u poslu.

– Izazov je sigurno pomoći na najbolji mogući način, ali i dosegnuti očekivanja, ne samo pacijenta djeteta, nego i roditelja s kojima radim. Rezultat tog rada je, ustvari, najveća nagrada, a to je kad vidite dijete, mladu osobu s raznim psihijatrijskim oboljenjima koji uz moju pomoć tokom godina rada postaju manji ili skroz nestanu, istakao je.

Dodao je da su oboljenja mentalnog zdravlja postojala stoljećima, a da je najveća razlika da se mentalno zdravlje napokon destigmatizira te da su ljudi manje u strahu od psihijatrije.

Život je maraton

Na konstataciju da nije prvi put da je među najboljima te pitanje tjera li ga to da bude još bolji, Smakić je rekao:

– Odgovorit ću na ovo s osmijehom. Stari se i nije lako izdržati konkurenciju s mlađima. Ono što sebi uvijek kažem – život je maraton, a ne sprint. Sigurno je da ću nastaviti raditi s kvalitetom koji sam do sada ostvario, ali ne znam koliko dugo ja mogu biti u vrhu psihijatrije u Čikagu, vidjet ćemo, završio je doktor.