Od dvojke u školi do doktorata iz fizike: Da je sve moguće, najbolje pokazuje priča Martine Matuško

Posebno je impresivna činjenica da je Martina u osnovnoj školi imala – dvojku iz fizike. No to je nije pokolebalo – naprotiv, dalo joj je dodatni poticaj da krene još jače, a rezultati su danas itekako vidljivi.

U razgovoru za FokusIT ističe kako put nije bio lagan, ali je zahvalna na svakom koraku, usponu, pa i padu.

Djetinjstvo sam provela između Čapljine i Metkovića, gdje sam pohađala osnovnu školu i prirodoslovno-matematičku gimnaziju. Već sam se kao mala jako zanimala za svijet oko sebe. Čak i prije polaska u školu, iz zabave sam posuđivala školske knjige od starijeg rođaka, tada ni ne shvaćajući koliko zapravo volim učiti. Upravo me ta strast prema znanju dovela do mjesta na kojem se danas nalazim – sretna i zahvalna za svaki korak, svaki uspon i svaki pad”, priča Martina.

Velika prekretnica

Danas ima doktorat iz kvantne metrologije, a nekoć je imala dvojku iz fizike. Tvrdi da je upravo to bio ključni trenutak – od tada je krenula još jače, uz puno truda i odlučnosti.

– Fizika je bila predmet kojem sam se radovala, upravo zato što se činila izazovnom i jer su je svi opisivali kao tešku. U meni je, očito, oduvijek postojala želja da pomičem vlastite granice, da uživam u izazovima i rušim predrasude. Fiziku smo dobili u sedmom razredu osnovne škole, iste godine kada sam se upisala u novu školu. Bila sam šokirana kad sam dobila prvu ocjenu – dovoljan. Tješila sam se time da je riječ o novoj školi, prilagodbi i izazovima. No taj trenutak nikada neću zaboraviti, jer sam tada odlučila sebi dokazati da mogu sve što poželim – ako se dovoljno potrudim. Tako je i bilo – brzo sam ispravila ocjenu i slična se situacija više nikada nije ponovila. Ljubav prema tom predmetu postajala je sve snažnija.

Danas, kad se osvrnem, shvaćam da je taj trenutak – iako naizgled beznačajan – bio velika prekretnica u mom životu. Žar za učenjem i pomicanjem vlastitih granica ostao je prisutan do danas. Činjenica da mi je prva ocjena iz fizike bila dvojka, a da sam doktorirala upravo iz tog područja, možda izgleda kao veliki kontrast. No u mom slučaju to je samo privid – ljubav prema fizici postojala je od prvog dana. Ta loša ocjena pokazala mi je da se i za ono što volimo i što nam ide, moramo truditi. Put kojim sam prošla nije me oblikovao samo kao naučnicu, nego i kao osobu – i to je ono na što sam najponosnija.

Snalažljivost i upornost

Martina kaže da je uvijek vjerovala u svoju borbenost i snalažljivost.

– Često sam se pitala imam li dovoljno dobre temelje da bih mogla ravnopravno pratiti školovanje na visokoj razini. I tada sam si rekla: ‘Ovo želim, ovo je moj san. Ne znam još kako, ali znam da ću uspjeti.’ Ljudi često toliko unaprijed brinu da na kraju ni ne pokušaju – a to je najveća greška. Ako pokušamo, možda i ne uspijemo, ali ako ne pokušamo – neuspjeh je siguran.

Kad sam započela doktorat, nisam znala ništa o tom području. Na prvim sastancima nisam razumjela ni jednu stručnu riječ – ni teoriju ni opremu. No ponovno sam rekla sebi da ću naći način da uspijem. Radila sam navečer i vikendima, više nego većina kolega koji su imali predznanje – ali to mi nije padalo teško. Bilo mi je uzbudljivo. Ispalo je da je područje koje sam odabrala pun pogodak – toliko sam uživala da mi ni dodatni trud nije predstavljao napor.

Zato mogu reći da mi je doktorat bio potvrda da ništa nije nemoguće. Ponekad moramo dati više, vjerovati u sebe i kad sumnjamo – ali nikada ne smijemo odustati. Život je prelijep sa svim svojim usponima i padovima. Da nema padova, ne bismo znali prepoznati uspone.

Sat precizniji od svih

Martinin doktorat bio je fokusiran na razvoj nove vrste sata.

– U mehaničkim satovima vrijeme se mjeri oscilacijama opruge ili njihala, ali te se komponente vremenom mogu iskriviti, rastegnuti ili usporiti. S druge strane, dva atoma iste vrste – primjerice kisika – potpuno su identična, gdje god se nalazili. U atomskim satovima vrijeme se mjeri oscilacijama elektrona, koje se odvijaju na iznimno visokim frekvencijama i omogućuju nevjerovatnu preciznost.

Primjerice, da su mehanički satovi poput ravnala s 30.000 oznaka, atomski satovi bi ih imali stotine bilijuna. Sistemi poput GPS-a ovise upravo o takvim satovima – greška od samo jedne sekunde značila bi odstupanje u položaju od oko 300.000 kilometara! Današnji atomski satovi toliko su precizni da bi pogriješili za jednu sekundu tek nakon više od 30 milijardi godina.

Ipak, i oni imaju ograničenja jer koriste vanjske lasere, koji su osjetljivi na vibracije i temperaturne promjene. Moja doktorska teza bavila se razvojem sata u kojem sami atomi emitiraju ‘savršenu’ svjetlost – bez vanjskog lasera. Taj pristup, tzv. superradijacijski atomski sat, znatno smanjuje osjetljivost na vanjske utjecaje. Tehnički je izazovan, ali obećava – i upravo na tome rade timovi diljem svijeta, uključujući i moj.

AI – moćan alat, ali ne zamjena za znanje

Martina se susrela i s umjetnom inteligencijom, iako ne u okviru doktorskog istraživanja.

– AI ima ogroman potencijal. Često se kaže da je novac dobar sluga, ali loš gospodar – isto vrijedi i za umjetnu inteligenciju. Onima koji već imaju razvijeno kritičko razmišljanje i obrazovnu osnovu AI može biti sjajan alat. No postoji opasnost da mlađe generacije, koje još nisu usvojile temeljne vještine, postanu previše ovisne o njemu. Zato vjerujem da se AI treba koristiti kao pomoćno sredstvo – ali ne kao zamjena za klasično učenje. Bez pravog razumijevanja, ni najbolji alat ne može puno pomoći.

Poruka mladima: Postavite visoke ciljeve

Na kraju, Martina je poslala snažnu poruku mladima u BiH, posebno djevojkama:

– Ne slušajte okolinu kad vam kaže da nešto ne možete. Ne obazirite se na stereotipe – uspjehom dokažite koliko su pogrešni. Ti pogledi su duboko ukorijenjeni, osobito kod nas.

Djevojke, ne pristajte na partnere koji ‘pomažu’ u kućanstvu ili oko djece kao da je to samo vaša odgovornost. To je zajednička odgovornost. Usudite se sanjati veliko! Postavite visoke ciljeve, ne gubite ih iz vida i borite se za njih. Ne dopustite nikome da ugasi tu vatru u vama!