Mnogi od njih su u četrdesetoj, a i dalje su ‘brucoši’ pa ne čudi što se dosta mladih plaši da ne postanu upravo jedni od njih.
Ovu priču možemo započeti vicom koji prepričava situaciju kada je sin odlučio poručiti ocu da odustaje od medicine i prelazi na strojarstvo, a tata mu odgovara: “Kako hoćeš, djed i ja ostajemo”. Tom vicu se možemo slatko nasmijati, ali nekim ljudima je vječno studiranje svakodnevica.
Neki od njih su na pragu četrdesete godine, a još uvijek na fakultetu. Srpski Vice napravio je intervjue s nekoliko vječnih studenata, a upravo oni savjetuju brucoše. Pojedini savjeti će vas sigurno začuditi, a mi smo izdvojili nekoliko najzanimljivijih. Riječ je o vječnim studentima iz Srbije, piše vice.com.
Darko Stojić, 35 (odbojkaš i turistički vodič), upisao je geografiju 2001.
Zašto je razvukao studiranje:
– Tokom studija sam usporedno bio i profesionalni sportaš. Dosta vremena mi je odvlačila odbojka, tako da kada dođem s treninga, ne znam hoću li prati veš (na ruke), učiti ili otići jesti u menzu. Kada se konačno raskomotim, uzmem knjigu i poslije pet minuta mi padne glava. Ali da ne tražim izgovore, nikada nisam imao naviku učiti. Vjerojatno je nasljedno jer sam prvi u obitelji koji je i studirao uopće. Roditelji nisu imali pojma gdje me šalju na studije i da nije bilo mog pokojnog djeda i njegove penzije, ja studij ne bih ni vidio, navodi Darko Stojić.
Što bi savjetovao brucošima:
– Da ih ne grize savjest ako im se pruži prilika za prepisivanje jer je to dobar osjećaj. Kada god sam imao priliku prepisati na ispitu, to sam i napravio. Jednostavno, bilo je jače od mene. Nije bilo bubica na početku studija, pa sam morao prepisivati, čak i na usmenom, na metar od profesora. Pedagogiju sam položio tako što je jedna štreberica došla čisto da vidi kakav je ispit. Poslije deset minuta je htjela izići i predati papir. Pitao sam je je li se potpisala i kada mi je odgovorila da nije, samo sam uzeo njen papir, potpisao se i dobio peticu, rekao je.
– Također bih im savjetovao da ne misle da će ih nakon pet rušenja, šestog puta profesor pustiti samo zato što ih ne može gledati. Recimo, meni je ostao jedan ispit i nakon više pokušaja, odlučio sam da sačekam da profesorica ode u mirovinu kako bih mogao položiti kod kolege koji je upisao fakultet zajedno sa mnom jer će ju vjerojatno naslijediti, kazao je Stojić.
Marija Žarković, 42 (inženjerka), studirala 12 godina
Zašto je razvukla studiranje:
– Zaglavila sam se na jednom jedinom ispitu na strojarstvu, i to na četvrtoj godini. A bila sam odlična studentica sve vrijeme. Tada sam govorila da je profesor protiv mene, da me mrzi i da je ženomrzac koji misli da žene ne mogu biti inženjeri. Poslije četiri pada, dogodilo se da sam dobila odličan ljetni posao za neku njemačku firmu i više se nikad nisam vratila na strojarstvo. Prije par godina uzela sam diplomu s više škole, jer sam imala dovoljno položenih ispita. Nakon 12 godina sam se ispisala, odnosno, uzela potvrde o položenim ispitima i otišla u tu višu školu gdje su mi dali diplomu. Ali nisam diplomirana inženjerka, već samo inženjerka, izjavila je Marija.
Što bi savjetovala brucošima:
– Da dobro razmisle žele li istjerivati pravdu i tako gubiti mjesece i godine života jer je mnogo jednostavnije skinuti bijedu s vrata, nabubati napamet što treba i gotovo, kazala je.
Dragana Nikoletić, 51 (novinarka), studira 36 godina
Zašto je razvukla studiranje:
– Prvo sam upisala biologiju na PMF-u, 84/5 i to bila među prvima, iako je konkurencija bila ogromna. Mislim da sam tu dala nekoliko kolokvija i dva puta ponavljala tu prvu godinu (valjda). Onda sam prešla na poljoprivredu, odsjek stočarstva . Opet rasturila prijemni, obje godine studiranja prve godine s eventualno položenim jednim ispitom sam provela u lokalnoj birtiji s kolegama, od kojih su mnogi ipak završili. Zatim sam zbog majčine mirovine upisala mehaniku deformabilnih tijela na PMF-u. Nisam ni znala što ta znanost baš proučava, ali nije bilo prijemnog i tu sam dočekala 26. godinu i kraj prava na obiteljsku mirovinu, izjavila je Dragana.
– Razmišljala sam i shvatila da me prirodne znanosti uopće ne zanimaju, i, hajde, rekoh upisat ću kiparstvo. Na prvom prijemnom na Primijenoj sam pala, a sljedeće godine upisala Likovnu kao prva na listi. Na Likovnoj sam se nekako dovukla do treće godine, a onda se udala, dobila neke novce od prodaje stana i odlučila uživati. Odlučila sam se zauvijek preseliti u Grčku. U Studentskoj službi su me nagovarali da ostavim radove za slučaj da se ipak vratim, što sam ja, razočarana u akademiju, prezrela, sigurna da se više nikada neću vratiti. Međutim, mom tadašnjem mužu je umrla mama, pa smo morali vratiti nakon samo tri mjeseca, kaže Dragana Nikoletić.
– Poslije dvadeset godina, prijateljica me konačno uvjerila da nastavim. Primili su me na ime nekadašnjeg studiranja (bez prijemnog) i ja krenem na treću godinu. Ali, kad su mi obračunali ispite i uskladili s bolonjom, ispalo je da imam masu ne položenih ispita s druge, pa sam se tu i vratila. Krajem četvrte sam se ozbiljno zapela da idem na diplomski. Prijavila sam se, predala sve dokumente, iz studentske službe me zovu telefonom i kažu: “Nemaš povijest umjetnosti II1 i II2, tehnologiju kiparenja i psihologiju i ne možeš na diplomski”.
– Brucošima bih savjetovala da nikad ne odustaju od izlaska na ispit, u najmanju ruku da bi se oslobodili treme, a mogu i čudom proći. Ne trebaju se libiti prepisivanja, ali da zagrizu koliko mogu. Puno je bolje ako su redovniji u školi, tako možda i nešto nauče. I, ako ikako mogu, da ne budu kampanjci. I najvažnije, da apsolutno nikako neodustaju, izjavila je Dragana.
Emilija Todorović, 27 (pravnica), studirala osam godina
Što bi savjetovala brucošima:
– Položila sam posljednji ispit prije sat vremena što znači da sam završila. Trebalo mi je osam godina, ali sada je gotovo. Trebalo mi je dosta vremena da shvatim da se pravo, kao i drugi fakulteti, završava upornošću. Ako dođe do toga da vam je fakultet glavna preokupacija, sasvim je vidljivo da ćete ga završiti, samo je pitanje u kakvom psihičkom stanju i s kakvim zdravstvenim problemima. Moj savjet im je da uvijek budu u toku s odlukama koje donosi fakultet, jer se često mijenjaju preko noći. Ne trebaju gubiti kontakt s kolegama, jer tako imaju pristup svježim informacijama i ne trebaju se oslanjati na tuđa iskustva s profesorima. Faktor sreće igra veliku ulogu, jer je sreća uglavnom proporcionalna količini znanja koje imate. I naravno, ne trebaju odustajati na ispitu.