Nevjerovatan životni put: Od Dječijeg doma do vaspitača i magistra pedagogije u Milanu

Almedin Čelebievski, dvadesetsedmogodišnjak, zaposlen u organizaciji “Piccolo Principe” u Milanu, svoj život posvećuje pomoći djeci iz četvrti Quarto oggiaro, poznate po visokom kriminalitetu. Odrastao je u Dječjem domu Bjelave, a put do Italije pronašao je uz podršku Ognjena Pejanovića. Njegova priča o transformaciji iz agresivnog mladića u predanog vaspitača i magistra pedagogije svjedoči o snazi promjene i želji da pomogne drugima.

Nekadašnji štićenik Dječijeg doma Bjelave, danas je predan vaspitač i magistar pedagogije u Milanu, pomažući djeci iz četvrti poznate po kriminalu. Njegov životni put, od teške prošlosti do angažmana u organizaciji “Piccolo Principe”, svjedoči o važnosti podrške i transformacije. Njegova želja da pomogne djeci s posebnim potrebama u Sarajevu reflektira se kroz magistarski rad i planove za budućnost, uključujući osnivanje terapeutskog centra s prijateljima. Almedin je za Interview.ba podijelio priču koja simbolizira snagu pojedinca u mijenjanju vlastite sudbine i pružanju nade drugima.

Interview: Almedin na odbrani magistarskog rada

– I ja sam nekad bio okružen takvim momcima, pa vidim sebe u njihovim očima. Znam da sam bio isti, da sam iste stvari radio kao oni. Ali, opet, s druge strane, rekao sam sebi, moram to riješiti. Ako sam ja uspio da se promijenim, i oni to mogu. Ne, nikako ih ne gledam sa strahom, nego mi ih je žao. Svjestan sam da svaki od njih ima iza sebe nešto što ga muči, i to je njihov način da izbace iz sebe patnju, govori Almedin Čelebievski za Interview.ba.

Odlasku iz BiH prethodilo je poznanstvo Ognjena Pejanovića, Sarajlije koji živi i radi u Milanu sa Giovannijem Salatinom, svećenikom milanske župe na južnoj periferiji tog grada. Giovanni je postao veliki Ognjenov prijatelj, te svake godine organizuje posjetu djece iz Milana Sarajevu, njihovo druženje sa djecom iz Doma Bjelave. Ljeti djeca iz Sarajeva posjećuju Milano, i bivaju smještena u porodicama italijanske djece koja su dolazila u Sarajevo, donoseći i humanitarnu pomoć, ali prije svega svoje prijateljstvo.

Giovanni i Ognjen su 2013. godine odlučili da jednom od mališana iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja omoguće nastavak školovanja u Italiji.

Uz pomoć tadašnjeg direktora Saudina Đurđevića i njegovoj dragocjenoj pedagoškoj procjeni, izabrali su Almedina.

– Nije lako bilo sa mnom u Domu. Bio sam agresivan, ni u školu nisam htio, ni volje ni snage nisam imao za učenje. Volio sam se i potući , i jednom sam, tako, završio u Popravnom domu na Humu. Tu su me vaspitači nekako trgli i počeo sam shvatati kuda sve to ide. Poslije dva mjeseca sam se potpuno drugačiji vratio na Bjelave. Sa čika Saudinom sam jako mnogo pričao, ali i sa drugima u Domu, i nekako je sve krenulo nabolje. Rekao sam sebi, ne treba ti to da s 15 godina završiš u zatvoru, i da već tada izgubiš svoju budućnost, otkriva Almedin.

Odlazak u Italiju smatra novom stranicom svog života, ali se rado sjeća Dječijeg doma Bjelave i svih koji su mu pomogli u teškim trenucima. Veoma brzo je naučio talijanski jezik, završio uspješno srednju školu i upisao studije pedagogije na renomiranom Katoličkom univerzitetu u Milanu. Diplomirao je sa osvojenih 106 bodova od 110 mogućih. Almedin objašnjava da je ovaj studij izabrao zbog vaspitača u Dječijem domu Bjelave.

– Ja sam ostavio jedno Sarajevo iza sebe. A kada se vratim, ne postoji više to Sarajevo. A ti si uvijek u potrazi za onim što si ostavio. Ali toga više nema. Nisi bio dio nečijih života tokom tih godina i ne osjećaš da više pripadaš tu. U jednu ruku, drago mi je vidjeti osobe s kojima sam odrastao. A s druge strane dođe mi da pobjegnem, jer osjećam još nisam skroz riješio svoj unutrašnji mir. Ima previše bolnih sjećanja. I teško mi je ostati dugo tu… Ali, moj je san da pomognem djeci Sarajeva. Prije svega onoj koja su u Domu na Bjelavama i u SOS Dječija sela, a koja su s posebnim potrebama. Uočio sam da je u BiH općenito veliki problem uspostaviti dijagnoze vezane za mentalne bolesti. Nerijetko se takvoj djeci samo prepišu lijekovi koji ih uspavaju. Došlo mi je da plačem kada sam vidio koliko takve djece ima u Domu na Bjelavama. A istovremeno, na 20 djece je samo jedan vaspitač. To nije dobro, to se mora promijeniti. Nije humano ni prema djeci, a ni prema vaspitačima. Siguran sam da ima mnogo djece kojima bi se moglo pomoći da postanu samostalni, no prvenstveno im je potrebna prava dijagnoza i pravi lijek. Moj magistarski je priča o toj temi, koja bi mogla prerasti u projekat. Jer Italija je što se tiče ove oblasti jedna od prvih država u Evropi. Tako da ja zamišljam da moja buduća asocijacija na mjesec dana odvede djecu u Italiju, da tu djecu pregledaju specijalisti, da im se odrede tačna dijagnoza i terapija. Projekat bi podrazumijevao i da italijanski stručnjaci dođu u Sarajevo, da edukuju vaspitače. I da se obave razgovori sa strukturama u vlasti, da im se ukaže na pogubnost premalog broja uposlenih u ovim institucijama, dodaje Almedin.

Cijeli intervju sa Almedinom možete pročitati ovdje.