Mehmed Bećić: Opredijelite se za studij koji vas iskreno zanima i privlači

Upoznajte Mehmeda Bećića, docenta na predmetima Katedre za pravnu historiju i komparativno pravo Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

29.12.2018.

Razgovarala: Asija Pašić, STUDOMAT.ba

Za početak možete li se predstaviti našim čitateljima, na kojem predmetu i katedri ste angažirani na Pravnom fakultetu u Sarajevu?

Moje ime je Mehmed Bećić. Zaposlen sam na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, u zvanju docenta na nastavnim predmetima koji pripadaju naučnoj oblasti Pravna historija, odnosno na predmetima Katedre za pravnu historiju i komparativno pravo. Inače, za Pravni fakultet sam vezan preko četrnaest godina – tu sam završio diplomski, postdiplomski te nedavno i doktorski studij.

Možete li nam reći nešto više o Vašem naučno-istraživačkom radu i interesu, šta trenutno istražujete?

Predmet mog užeg istraživačkog interesa vezan je uglavnom za razvoj i transformaciju prava u Bosni i Hercegovini u novijoj pravnoj historiji, tačnije u XIX i XX stoljeću. U okviru toga istraživao sam razne institute i pravne fenomene sa ciljem otkrivanja zakonitosti pravnog razvitka. Ili jednostavnije, istražujem kako pravo nastaje, kako se razvija, mijenja i nestaje kroz vrijeme te koji faktori utječu na ove procese.

Pored redovnih nastavnih obaveza na Pravnom fakultetu, radim na tri istraživačka projekta koja bi trebala biti realizirana tokom 2019. godine. Jedan projekat je vezan za vakufsko pravo, drugi za razvoj trgovačkog prava, dok bi treći trebao rezultirati objavom digitalne zbirke dokumenata od državnopravnog značaja za BiH. Jedan dio ovih istraživanja naslanja se na neke rezultate do kojih sam došao u okviru svoje doktorske disertacije, pa sam zadržao istraživački interes na tim poljima.

Koja je bila tema Vaše disertacije i možete li nam nešto više reći o doktorskom studiju na Pravnom fakultetu i konkretno Vašem iskustvu studiranja i izrade doktorske disertacije?

Prvo bih se osvrnuo na doktorski studij na Pravnom fakultetu. Ove godine je Pravni fakultet inovirao svoj nastavni plan i program doktorskog studija. Iako je još i raniji kurikulum stavljao naglasak na samostalni istraživački rad studenata, novi nastavni plan ide korak dalje u tom pravcu. Studij inače traje tri godine, odnosno šest semestara i ima dva dijela. Prvi dio je naučno-nastavnog karaktera i obuhvata prvu godinu studija, dok je drugi dio naučno-istraživačkog karaktera i obuhvata drugu i treću godinu studija. Nastava je u pravilu interaktivna i podrazumijeva aktivno učešće studenata nastavom procesu. Druga i treća godina studija stavljaju fokus na naučno-istraživački rad studenta i usmjeravaju studente na projekat i temu doktorske disertacije. Na taj način se kandidati postepeno tokom studija usmjeravaju i pripremaju za projekat doktroske disertacije, u čemu imaju podršku mentora iz reda nastavnog osoblja. Biću slobodan da kažem da je doktorski studij na Pravnom fakultetu u Sarajevu prepoznat kao najrelevantniji doktorski studij prava u zemlji, o čemu svjedoči prilično velik interes za upis, ali i profil kandidata koji naš studij pohađaju. To su uglavnom najbolji studenti i/ili dokazani pravni eksperti iz prakse, koji pokazuju interes za naučno-istraživački rad.

Da se vratim na Vaše pitanje o mojoj disertaciji. Tema mog doktorskog rada vezana je za proces transformacije stvarnog prava u Bosni i Hercegovini u periodu između 1878. i 1918. godine, i to sa stanovišta pravnog pluralizma i pravne transplantacije. U radu sam nastojao da odgovorim na pitanje kako je došlo do transformacije stvarnog prava iz orijentalno-osmanskog u jedan novi oblik, koji je predstavljao „bosanski“ spoj „istočnog“ i „zapadnog“, odnosno spoj šerijatsko-osmanske i evropske pravne tradicije. Fokus istraživanja bio je na pitanju kako su ova različita prava u Bosni i Hercegovini „koegzistirala“ i kako je vršena „transplantacija“ kontinentalno-evropskog i austrijskog prava.

Pošto je riječ o neistraženoj oblasti, najveći dio istraživanja morao sam bazirati na analizi izvornih arhivskih dokumenta i građe, kao što su zakonski tekstovi, sudske odluke, razni izvještaji zakonodavnih komisija, vlada i tako dalje. Zbog toga sam istraživanja obavljao u Arhivu Bosne i Hercegovine u Sarajevu, Austrijskom državnom arhivu u Beču i još nekim arhivima. Taj dio istraživanja predstavljalo je možda najteži dio posla, jer građa obično nije bila inventirana i uglavnom je bila dostupna u „gotica“ rukopisu na njemačkom jeziku. U svemu tome postojale su i neke olakšavajuće okolnosti, kao što je bila podrška moga mentora, prof. dr Enesa Durmiševića. Teške periode istraživanja i pisanja mentor je olakšavao korisnim savjetima i kolegijalnom podrškom, na čemu sam jako zahvalan.

Zašto ste odabrali baš tu temu?

Motiva je bilo mnogo. Na ovom mjestu mogu navesti dva. Prvo, još od studentskih dana privlači me oblast privatnog prava. Privatno pravo je svuda oko nas i ono bitno određuje svakodnevnicu i egzistenciju svakog čovjeka. Od kupovine mlijeka u trgovinu do zaključenja braka ili naslijeđivanja imovine. Želio sam da istražim i razumijem kako se ta oblast mijenja i transfomira kroz vrijeme i koliko su promjene u toj oblasti usklađene sa potrebama konkretnog društva. Drugo, transformacija stvarnog prava ostavila je vrlo bitne društveno-ekonomske posljedice na Bosnu i Hercegovinu u XX stoljeću. U tom smislu sam bio uvjeren da se te posljedice moraju istražiti i da moraju biti uzete u razmatranje u nekim budućim reformskim projektima, kao što je zakon o restituciji nacionalizirane imovine ili reforma zemljišnih knjiga.

Koliko je izučavanje historije općenito važno za pravnu nauku?

Kada je riječ o historiji kao disciplini, u nauci postoje dvije suprotstavljene konstante. S jedne strane, tu je uvijek iznova aktuelizirano pitanje zašto nam treba historija uopće i koji je njen smisao. S druge strane, tu je stalno zanimanje za historiju te pozivanje na nju kao podlogu za razumijevanje i tumačenje stvarnosti. Čak i onih koji historiju odbacuju. Takvi suprotstavljeni stavovi i pristupi dugo vremena postoje i u evropskoj pravnoj nauci. Dovoljno je da se prisjetimo suprotstavljenih koncepcija o pravnom razvitku velikih njemačkih pravnika Savignya i Jheringa u XIX stoljeću. U suštini, tako je i danas. Dok u određenim krugovima vlada mišljenje da je uloga historije prava kao discipline prenaglašena, drugi je smatraju izuzetno važnom za obrazovanje mladih pravnika.

Radi čitatelja koji ne studiraju pravo, moram Vas podsjetiti da se pravne discipline mogu podijeliti na tzv. „pozitivne“ i tzv. „kontektstualne“. Zadatak prvih je da studente-buduće pravnike nauče sadržaju i primjeni pravnih pravila i principa. Ova vrsta pravnog obrazovanja u njemačkim akademskim krugovima se često označava i kao „Gesetzeskenntniss“ (poznavanje zakona). Zadatak drugih jeste da studente nauče društvenom, ekonomskom, historijskom, pa i filozofskom „kontekstu“ nastanka, razvoja i primjene tih normi i principa.

Jasno je da je za veliki dio pravničkih poslova dovoljno da pravnik jednostavno „poznaje zakone“. Međutim, na univerzitetima se obrazuju i budući članovi zakonodavnih komisija, sudije vrhovnih i ustavnih sudova, naučnici i drugi pravni stručnjaci, koji moraju imati znanje o raznim sociološkim, ekonomskim, historijkim i filozofskim aspektima prava. Zadatak pravne historije upravo je taj – da buduće pravne eksperte upozna sa historijskim kontekstom nastanka, razvoja i transformacije pravnih ustanova. Samo sa takvom podlogom pravnici će biti u stanju da odgovore kompleksnim izazovima u raznim oblastima svoje profesije.

Zbog toga smatram da je pravna historija, zajedno sa ostalim „kontekstualnim“ pravnim disciplinama, izuzetno važna za univerzitetski studij prava. Takav stav očito preovladava i u većini evropskih država. O tome svjedoče nastavni planovi uglednih univerziteta u Evropi, koji pravnu historiju tradicionalno svrstavaju u temeljne i uvodne predmete nastavnih programa na pravnim fakultetima.

Ipak, moram da naglasim da pravna historija u evropskom i regionalnom kontekstu trenutno prolazi kroz proces transformacije. Pravna historija danas nije isto što je bila u XX stoljeću. Ova disciplina sve više se veže za komparativno pravo kao metod i oblast. Kao takva, „nova“ pravna historija sve manje služi rekonstruckiji prošlosti. Umjesto toga, ona se pretvara u empirijsku podlogu za studije o razvoju prava u transnacionalnoj i uporednoj perspektivi. U tom smislu je odgovornost i obaveza mladih naučnika i akademskih radnika u BiH da domaća nauka ne zaostaje za ovim procesima. Tu prije svega mislim na aktueliziranje literature, univerzitetskih udžbenika te nastavnih planova, ali i organiziranje naučnih i istraživačkih projekata u skladu sa ovim tendencijama. Akademsko osoblje Pravnog fakulteta u Sarajevu učinilo je značajan iskorak u tom pravcu. Ipak, predstoji nam još mnogo posla – posebno oko izdavanja novih udžbenika.

Može li izučavanje historije države i prava doprinijeti poboljšanju sadašnjeg stanja u državi i društvu?

U nauci ne postoji jedinstven stav o tome koja je to zakonitost historijskih kretanja i da li uopće postoji. Jedni tvrde da se historija kreće u ciklusima i da se ponavlja, drugi tvrde da se čovječanstvo kreće ka nekom konačnom cilju i određenju, treći tvrde da ne postoji nikakva zakonitost historijskog kretanja itd. Bez obzira koji pristup prihvatimo, objektivna i naučna historija može biti temelj za razumijevanje i tumačenje današnjeg društveno-političkog i pravnog uređenja naše države. S druge strane, svaka iskrivljena i neobjetivna historija za sobom povlači nerazumijevanje i pogrešno tumačenje stvarnosti. Političke i pravne odluke donesena na takvim temeljima mogu imati i u pravilu su imale negativne i ponekad dramatične posljedice za naše društvo.

Kada je riječ o pravnoj historiji, pored naučne dimenzije, na koju sam se ranije osvrnuo, ona nerijetko ima i vrlo praktične aspekte. Neka vrlo aktuelna društvena, pravna i pravno-politička pitanja nužno podrazumijevaju historijsko tumačenje. Možemo li razumjeti naše ustavno uređenje bez jasne historijske konotacije? Da li je dozovljeno da neka od tih pitanja rješavamo jednostavnim prihvatanjem tog uređenja i stanja, bez razumijevanja procesa njegovog nastanka?  Zašto je na primjer u našoj državi prihvaćen koncept „konstitutivnosti naroda“? Ima li ta odrednica neko šire historijsko opravdanje, mimo dogovora u Daytonu? Može li se bez historijskog tumačenja donijeti na primjer adekvatno zakonsko rješenje o restituciji nacionalizirane imovine? Mogu li se rješavati zamršeni imovinsko-pravni predmeti iz prošlog stoljeća, bez detaljne historijske rekonstrukcije tih predmeta? I tako dalje..Ovo su samo neki primjeri.

Budućnost je u spoju nauka…u interdisciplinarnosti. Skoro svako složenije pitanje podrazumijva interdisciplinarni pristup u njegovom rješavanju, u čemu historijsko razumijevanje i tumačenje zauzima vrlo važnu ulogu.

Koji je Vaš komentar na odlazak mladih i obrazovanih ljudi iz BIH?

Možda očekujete da ću na ovo pitanje odgovoriti nekom popularnom i patriotskom porukom mladima da ostaju u svojoj zemlji i ovdje grade svoju budućnost. No, takve parole jedino su dobre za prikupljanje „lajkova“ na društvenim mrežama, pa dobro dođu onima koji takve poruke šalju i portalima koji ih prenose. No, šta od tih parola imaju oni kojima je jedino rješenje odlazak?

Zar nije jedino opravdano da se pozivaju na djelovanje oni koji nose odgovornost za poduzimanje adekvatnih mjera. To su političke elite, nositelji vlasti, vlasnici kapitala i kompanija, direktori preduzeća i tako dalje. Veliku odgovornost nosi i akademska zajednica. Od institucije do pojedinca – u makro i mikro kosmosima našeg društva stvara se klima za odlazak ili ostanak mladih ljudi. U tom pogledu postoje neki i pozitivni primjeri. Jedan od njih je Univerzitet u Sarajevu, koji je učinio značajan korak u kadrovskom podmlađivanju Univerziteta i spriječavanju odlaska najboljih studenata iz zemlje.

Inače, migracije ljudi iz Bosne i Hercegovine nisu nova pojava. Samo tokom proteklih 150 godina bilo je nekoliko masovnih i naglih migracija stanovništva iz naše zemlje. Po tome nismo izuzetak. Migracije predstavljaju vrlo čestu pojavu i u drugim državama, kako u daljoj i bližoj prošlosti, tako i danas.

Za kraj, šta preporučujete našim čitateljima i studentima koji se nalaze u procesu školovanja: kako da ostvare sto bolji uspjeh i koje metode da primjene prilikom ucenja?

Mislim da je Einstein kazao da je „obrazovanje ono što ostane nakon što se zaboravi sve što je naučeno u školi“. U tom smislu, studentima bih dao dva savjeta.

Prvo, pri odabiru studijske oblasti, ne razmišljajte samo o lakšem pronalasku zaposlenja nakon studija. Opredijelite se za studij koji vas iskreno zanima i privlači.

I drugo, nemojte učiti radi stjecanja „diploma“. Učite radi stjecanja znanja te spoznaje vlastitog talenta i njegove izgradnje.

(Asija Pašić/STUDOMAT.ba)


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!

Asija Pašić
Studentica sam druge godine Pravnog fakulteta u Sarajevu. Pored toga što volim da čitam kvalitetne knjige i tekstove,uživam da gledam popularne humoristične serije kao i pozorišne predstave.