BiH treba poduzeti ozbiljne korake kako bi bila smanjena stopa nasilja nad djecom?

Debatujte i zaradite mjesečni džeparac!
Post Reply
User avatar
STUDOMAT
Posts: 1017
Joined: Sat Jan 19, 2013 12:41 am
Contact:

BiH treba poduzeti ozbiljne korake kako bi bila smanjena stopa nasilja nad djecom?

Post by STUDOMAT » Tue Jun 25, 2019 12:08 pm

BiH treba poduzeti ozbiljne korake kako bi bila smanjena stopa nasilja nad djecom?

https://www.dnevni-list.ba/250-tisuca-d ... tavljanja/

ednaa
Posts: 250
Joined: Wed Nov 18, 2015 2:35 pm

Re: BiH treba poduzeti ozbiljne korake kako bi bila smanjena stopa nasilja nad djecom?

Post by ednaa » Wed Jun 26, 2019 5:04 pm

Pozdrav.
Kriterij:"Smanjenje stope vrsnjackog nasilja".
Obrazlozenje:
Evidentno je da je nasilje medju vrsnjacima svakodnevno u porastu.Zalazem se za smanje takve vrste nasilja jer na taj nacin drustvo ce biti zdravije i kvalitetnije.
Argument 1:"Vrsnjacko nasilje u porastu".
Obrazlozenje:Vrsnjacko nasilje kao da je postalo trend medju mladima.Nazalost,u mnogim zemljama stopa je sve veca i veca.U pitanju je i verbalno i fizicko zlostavljanje.
Potkrepa 1:
Na razini Hrvatske prošle je godine zabilježeno 745 takvih kaznenih djela, a prema policijskim podacima trend porasta bilježi se i u ostalim europskim zemljama. “Policija cini mnogo na prevenciji vršnjackog nasilja, ali potreban je multidisciplinaran i meduresorni pristup ovom problemu jer ni jedna institucija ne može to sama riješiti”, kazao je Milina. Istaknuo je da policija, ali ni škola ni Centri za socijalnu skrb ne mogu individualno nositi teret odgovornosti.
Milina je na novinarsku sugestiju izdvojio i tzv. cyber-bulling kao jedan od novijih oblika meduvršnjackog nasilja koje se širi preko interneta, odnosno društvenih mreža, ilustriravši to nedavnim splitskim fizickim obracunom dviju djevojaka prenesenim uživo preko pametnih telefona i društvenih mreža.
Izvor:( http://www.glas-slavonije.hr/357125/1/V ... -u-porastu )
Potkrepa 2:
Koliko je vršnjacko nasilje rasprostranjeno u RS/BiH?
“Zvanicni sistem bilježi samo one slucajeve koji su prijavljeni i u kojima je došlo do intervencije nadležnih organa. Podaci koji se prikupljaju su još uvijek nepotpuni da bi se na osnovu njih mogao procijeniti obim problema. Ako tome dodamo da je ovo polje socijalne patologije, za koji uvijek postoji “tamni broj”, tj odredeni broj skrivenih, neregistrovanih i neprijavljenih slucajeva, a i cinjenicu da nije bilo skorijih vecih istraživanja ovog problema, mislim da zapravo ne znamo. Ono što znamo iz naših svakodnevnih kontakata sa našim korisnicima, sa djecom i sa udruženjima koja se bave zaštitom prava djeteta i borbom protiv nasilja jeste da je vršnjacko nasilje dosta rasprostranjeno u BiH”, kaže za Mondo Aleksandra Štrbac, psiholog i Izvršna direktorica centra “Zdravo da ste”.
Izvor:( http://mondo.ba/a765212/Info/Drustvo/Vr ... rastu.html )
Potkrepa 3:
– U vecini razvijenih država vec su zabilježeni slucajevi suicida medu mladima, koji su povezani sa cyber nasiljem, a jedan je zabilježen i u susjednoj Hrvatskoj. U BiH nije registrovan niti jedan takav slucaj, ali je zabilježen veci broj prijava nasilja na internetu i po izvještajima policijskih agencija broj prijava je u stalnom porastu. Pošto se sve globalne društvene pojave prenose na prostor BiH ocekivati je izraženiji broj primjera nasilja na internetu u nadolazecim godinama – kaže Agovic.
Naglašava da problem u BiH predstavlja cinjenica da ne postoji jedinstvena državna strategija koja reguliše oblast cyber sigurnosti, pa time i cyber nasilja medu mladima.
Izvor:( https://faktor.ba/vijest/cyber-nasilje- ... etu-273114 )
Potkrepa 4:
Vršnjacko nasilje trpi gotovo svaki mališan, pokazalo je istraživanje koje je sprovelo udruženje “Korak Napred”. Skoro devedesetpet odsto anketirane dece u cetiri kruševacke škole kaže da je bilo izloženo vršnjackom nasilju.Vršnjackim sukobima i nasilnoj komunikaciji jednako su sklona deca u gradskim baš kao i seoskim školama, a razlike nema ni medu decacima i devojcicama, pokazala je anketa medu 229 daka. Da je nasilje na svojevrstan nacin postalo stil ponašanja svedoci i podatak da je tek cetvrtina ispitane dece znala da ga prepozna.
Izvor:( http://www.rts.rs/page/stories/sr/story ... rastu.html )
Argument 2:"Roditelji su incijatori vrsnjackog nasilja".

Potkrepa 1:
Zbog modernog nacina života roditelji i djeca provode manje od sat vremena na dan zajedno te manje od osam sati na tjedan, pokazalo je britansko istraživanje.
- Ni prije roditelji nisu provodili puno više vremena s djecom jer su i majke i ocevi radili. Postojao je baka servis, vrtic, a roditelji su se navecer bavili djecom. Majke su dolazile doma u pet, pa su morale kuhati, prati, spremati, baviti se zadacama, dakle, sve je bilo isto kao danas. Danas bi roditelji, umjesto da daju djeci da gledaju TV, trebali s njima igrati društvene igre i družiti se jer to je pravo zajednicko vrijeme - smatra psihologinja Mirjana Krizmanic.
- Ako se kontakt izmedu roditelja i djece gubi, najlakše ga je stvoriti kad se nešto zajedno radi, npr., ide nekamo, pa makar i do trgovine, zajedno sreduje spremište, priprema rucak, cak i gleda TV, iako je to zadnja opcija. Onda se zajednicki doživljava to što se radi ili gleda - kaže psihologinja Radojka Suceska-Ligutic i dodaje da takve aktivnosti stvaraju bliskost. Napominje da u tome trebaju sudjelovati i roditelji, npr., reci djetetu što ga je razveselilo, a što rastužilo taj dan, pa ce se i djeca otvoriti.
- Mali razgovori uz takve aktivnosti preporucuju se na dnevnoj bazi. Djeci malo treba da zakljuce da je roditelju stalo. Dosta je i 10-15 minuta kroz šalu ili zajednicki sladoled, koji je cesto i povod da dijete nešto kaže o sebi i što mu se dogada, a to je ono što je važno; dijeliti život - istice Ligutic.
- Za vikend preporucujem druženje, posjet rodbini i obvezno prirodu, npr., izlet, jer u prirodi stignu i cavrljati, ali se i gradi odnos - kaže Suceska-Ligutic.
Izvor:( http://www.24sata.hr/lifestyle/kljuc-sr ... vot-371300 )

Potkrepa 2:
Roditelji sa djecom provedu u prosjeku nekih osam sati sedmicno. Najviše vremena za druženje imaju vikendom, ali i tada provedu u prosjeku dva sata i 20 minuta zajedno. Radnim danima je daleko gore, jer tada ne mogu ni sat vremena zajedno da sastave, pokazala su istraživanja.
Prosjecno vrijeme koje porodica provede zajedno radnim danima iznosi tek 36 minuta. Toliko vremena jedva da može da se ugrabi od posla, školskih obaveza, kucnih poslova i ostalih obaveza koje jedu naše vreme, prenosi Dejli Mejl.
Medutim, cak i kada porodice budu na okupu, njih 70 odsto, vrijeme provede pred televizorom, ne pricajuci mnogo. Za razgovor su uglavnom previše umorni ili okupirani nekim drugim stvarima.
Istraživanje koje je obuhvatilo 2 hiljade roditelja u Americi ustanovilo je i da su deke i bake gotovo iskljucene iz druženja sa djecom i unucima. Vecina Amerikanaca, naime, tek šest puta godišnje posjeti roditelje, odnosno bake i deke svoje djece.
Cak polovina je priznala da je odlazak na odmor gotovo jedini nacin da sa svojom djecom provedu kvalitetno vrijeme. Njih 56 odsto je reklo da su bez ikakvog posebnog razloga odlucili da odu na kraci odmor, samo da bi malo vremena proveli sa porodicom.
Izvor:( http://www.roditelji.me/blog/2013/07/23 ... -porodicu/ )

Potkrepa 3:
Kad roditelj udari dijete, malo nas percipira to kao nasilje nad ljudskim bićem koje je maleno i ne može uzvratiti
Rezultati naše ankete u kojoj smo vas pitali: “Što mislite o fizičkom kažnjavaju djece?” pokazali su se vrlo zanimljivim s obzirom na to u kojoj mjeri još uvijek toleriramo fizičko kažnjavanje djece kao normalnu metodu odgoja.
Rezultati ankete provedene na Roditelji.hr!
Ako mislite da je riječ nasilje preteška za to što vi ponekad date djetetu po guzi, možda će vas mali pomak u perspektivi potaknuti na razmišljanje. Što mislite o činjenici da uvijek sa zgražanjem reagiramo kad se nasilje dogodi između dva pojedinca, između supružnika, nad životinjom, a kad je riječ od djetetu, to smatramo odgojnom metodom?
Fizičko kažnjavanje djece zakonom je zabranjeno
Iako je zakonom zabranjeno u našoj zemlji, prema istraživanju Ureda UNICEFA u Zagrebu provedenog 2007. fizičko kažnjavanje djece je još uvijek u velikoj mjeri prisutno u našem društvu. Razultati istraživanja u koje su bili uključeni roditelji diljem Hrvatske tada je pokazalo kako više od 50% roditelja povremeno koristi fizičko kažnjavanje. Čak 30% roditelja dijete udari po stražnjici barem nekoliko puta u tjedan dana s time da u tu skupinu spada i 6% roditelja koji tuku dijete po stražnjici svaki dan minimalno jedanput ili čak nekoliko puta na dan.
Edukacija prije svega
Životna praksa u mnogim europskim zemljama pokazala je kako nije dovoljno donijeti samo zakon protiv fizičkog kažnjavanja djece, već treba istovremeno raditi na edukaciji javnosti i pomagati roditeljima u odgoju djece kako bi naučili kako se snaći u situacijama kad biraju fizičko kažnjavanje kao jedino rješenje.
Primjer Švedske je interesantan jer je Švedska prva zemlja u svijetu koja je zabranila fizičko kažnjavanje djece još tamo davne 1979. Za razliku od Hrvatske koja je to učinila 1999., Švedska danas bilježi dobre rezultate i smanjila je fizičko kažnjavanje djece s većine roditelja na samo 6% njih koji pored toga najčešće koriste samo blage kazne, primjerice packu po ruci.
Koje su predrasude o fizičkom kažnjavanju djece još uvijek prisutne u našem društvu:
Tjelesno kažnjavanje nije nasilje
Nasilje je nasilje i ono što znamo nazivati samo kao discipliniranje djeteta, primjerice nekoliko udaraca po stražnjici, jest fizičko nasilje. Postoje i brojni drugi oblici zanemarivanja, zlostavljanja i vršenja nasilja nad drugim bićem kao što je verbalno nasilje, psihološko nasilje, seksualno nasilje… Odgajate li svoje dijete koristeći se nekim oblikom nasilja, naučit ćete ga da je nasilje prihvatljivo, da ono ustvari i nije nasilje i vjerojatno će i ono koristiti iste metode u odnosima s drugim ljudima te u odgoju svoje djece jednog dana.
Svako ima pravo odgajati svoju djecu kako želi
Točno i netočno. Nemate pravo na nasilje, ali ne zbog zakona već zbog djeteta kao drugog bića koje to nasilje mora trpjeti. Djeca znaju biti neposlušna i roditelj ima dojam da udarcem brzo rješava problem, no udarcima ne govorite djetetu kako se treba ponašati. Zamislite da svaki put kad napravite nešto što ne odgovara vašem partneru dobijete od njega šamar.
Ako vam je fizičko kažnjavanje prihvatljiv način odgoja i redovito ga koristite, budite spremni na sve posljedice koje iz toga mogu proizaći.
“To što ponekad udarim dijete, ne znači da će ono sutra biti nasilnik ili tući svoju djecu.”
Nasilje se rađa nasiljem. Ako tučete svoje dijete, ono uči da je to normalno u odnosu i usvaja takav model ponašanja. Ovisno o temperamentu, takvo dijete će možda već u vrtiću početi tući svoje vršnjake ili potpuno suprotno, povući se u sebe. Ona djeca koja tuku drugu djecu, a nitko ih ne uči da je nasilje nepoželjno, vjerojatno će takvom ponašanju naginjati i kao odrasli u svojoj obitelji ili društvu.
Povučena djeca koja dobivaju batine, obično se emotivno vežu upravo za onog roditelja koji ih kažnjava, i tako nauče opravdavati nasilničko ponašanje. Kada postanu odrasle osobe, zadrže model vezivanja, i “pronađu” partnera nasilnika čije nasilje jednako opravdavaju i racionaliziraju. Drugim riječima, samo roditelja zamijene drugim nasilnikom i ostaju žrtva cijelog života.
Tu i tamo po guzi ne može škoditi
U nekoj iznimnoj situaciji kad je život ili zdravlje djeteta u opasnosti, ishitrena i jača fizička reakcija može se dogoditi. Na primjer, dijete pretrčava ulicu, dira utičnicu, vruću peć…”. Ako vam se tako nešto dogodi, uvijek se možete ispričati. Međutim, redovito korištenje batina stvorit će od vašeg djeteta prkosnu ili istraumatiziranu osobu koja će vam se sve više inatiti ili se zatvoriti i postajati sve više nesigurna u sebe. Konstantnim nasiljem ne stvarate zdravi autoritet, već provodite vlastitu diktaturu od koje će vaše dijete “pobjeći” čim bude moglo.
Osim toga, kako možete biti sigurni koliko je vaš udarac jak? Imate veliku ruku, veliki ste, što može posebice biti problem kod muškaraca koji su inače grublje i veće građe.
Tjelesno kažnjavanje daje rezultate
Kratkoročne da, jer dijete će se vjerojatno smiriti nakon kažnjavanja. Ali ne zato što je naučilo lekciju, već zato što se plaši vas i boli koju ste mu nanijeli. Efekt batina je obično samo privremen i djeluje dok ste vi prisutni. Čim vas nema blizu, dijete će vjerojatno ponoviti nestašluk.
“I mene su moji tukli, pa sam ispao normalan!”
Nema osobe koja se s nostalgijom prisjeća batina i osjećaja koji su je prožimale u trenucima između pojedinog udarca po stražnjici. Čovjek se tada osjeća jadno, prkosno, naradije bi vratio istom mjerom, mrzi roditelja i želi osvetu… Ne postoji dijete koje misli kako je zaslužilo batine i tijekom udaranja se kaje za svoje greške. Dok udarate svoje dijete, znajte da ono osjeća isto što ste i vi nekad osjećali… bol, prkos, naradije bi vratilo istom mjerom… To može bitno narušiti odnos između vas i djeteta.
Nažalost, efikasnija kazna ne postoji.
Naravno da postoji! Svaka kazna koja je usmjerena na ponašanje, a ne na osobu djeteta je primjerena. Primjerice, dijete je trčalo po kući igralo se s loptom. Prvi put ga upozorite i recite da ćete mu oduzeti loptu bude li se još loptalo po kući. Drugi put mu oduzmite loptu. Ne trebate ni vikati, niti se prijetiti, niti vrijeđati dijete da je glupo, zločesto, nemoguće, već jednostavno provedite svoje obećanje i ne posustajte.
Možete odabrati jedan prostor u stanu gdje možete poslati dijete uvijek kad pretjera, ponaša se neprimjereno i prije svega vas ne želi poslušati. To može biti njegova soba, stolac na koji mora sjesti i sl. Tu mora ostati dok mu ne dopustite da se makne. Ne smijete popustiti, ako ste mu to jednom rekli. Također ga smireno vraćajte na to mjesto ako stalno odlazi ili se diže sa stolca.
Ovakva kazna će vam pomoći jer će dijete povezati uzrok i posljedicu – nedolično se ponašaš znači sjedit ćeš na stolcu u kazni. Dijete će bolje shvaćati tu logiku, ako ćete biti dosljedni.
izvor:( http://www.roditelji.hr/jaslice/odgoj/1 ... nje-djece/)

Argument 3:"Novcanim kaznama protiv nasilja medju vrsnjacima".
Obrazlozenje:Rjesenje uvijek postoji samo ga treba pronaci i adekvatno vrsiti realizaciju.Dakle,kazniti novcano treba dijete koje je nasilno,ali i roditelja koji je to dozvolio.

Potkrepa 1:
Novi predlog Zakona o osnovama sistema obrazovanja, koji predviđa novčane kazne za neopravdano izostajanje sa časova i nasilje u školi, danas će se naći pred poslanicima u Skupštini. Usvajanje ovog predloga, koje je više nego izvesno, značilo bi da bi roditelji i staratelji nasilne i problematične dece plaćali penale od 5.000 do 100.000 dinara.
Izvor:( https://www.srbijadanas.com/vesti/drug- ... 2017-09-20 )
Argument4:"Saradnja policijskih sluzbenika sa drustvom ka smanjenju vrsnjackog nasilja".
Obrazlozenje:Programi koji su osmisljeni zbog prevencije maloljetnickog prestupnistva uz pomoc policijskih sluzbenika mogu biti od vrlo velikog znacaja.Naravno,oni sami ne mogu uciniti neke konkretne promjene,ali uz pomoc i drugih faktora rezultati ce sigurno biti vidljiviji.A,to cemo uociti onda kada maloljetnicka delikvencija bude svedena na minimum.Pod drustvom smatram medije,roditelje,skle itd.
Potkrepa 1:
Dotičući se prevencije i otklanjanja posljedica, iznimno je važno identificirati faktore koji utječu na maloljetničko prestupništvo.
Među najvažnijim je, svakako obitelj kao prva socijalna grupa djeteta. Obitelj predstavlja značajan faktor sprečavanja omladine da se oda devijacijama, a posebno delinkventnom ponašanju. Međutim, neke obitelji mogu da imaju negativan utjecaj na razvoj djeteta, naročito one obitelji u kojima su prisutni alkoholizam, svađe, nasilje, neslaganje i drugi oblici negativnog ponašanja. Da li će se dijete iz jedne takve obitelji u kojoj se osjeća neprihvaćeno pridružiti planinarskom društvu koje sprema pohod na Prenj ili navijačima lokalnog kluba koji spremaju kamenovanje učesnika Queer Festivala, ostavljamo čitaocu/teljici na razmišljanje.
Prema riječima prof. dr. Mirjane Mavrak sa Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, odrasli se često ponašaju neprihvatljivo prema djeci i djeca iz potrebe da i sama budu moćna i prihvaćena bilo gdje, traže alternativne skupine kojima će pripadati, a koje ih onda navode na neprihvatljiva ponašanja.
“Znam da društvo ima potrebu izolirati svaku bolest, a odstupanje od zakonom propisanog ponašanja često se tako tretira. Ideja penoloških institucija postoji zato što se vjeruje u mogućnost preodgajanja, ali su te institucije odvojene od redovnog socijalnog organizma. Tamo gdje postoje poluotvoreni domovi za maloljetne prijestupnike, menadžment katkad ima problema sa susjedstvom jer optužuju štićenike doma za krađe i slične nezgode koje se u susjedstvu dogode”, kazala je prof. dr. Mirjana Mavrak.
Škola također često ima veliki utjecaj na nastajanje delinkventnog ponašanja, u smislu mržnje prema drugom i drugačijem kod maloljetnika. Nedostatak adekvatno osposobljenih nastavnika/ca u elementarnom nivou o ljudskim pravima i slobodama, nedostatak profesionalnih savjetovališta, psihologa/inja i psihijatara/rica za obavljanje nužnih konsultacija koji/e bi davali/e savjete o seksualnosti, favoriziranje djece, itd.
Negativni utjecaj literature, štampe, filma, radija, TV-a i drugih sredstava komunikacije, također utječe na pojavu nasilnog ponašanja kod maloljetnika.
Među medijima koje posebno treba izdvojiti je zasigurno je internet koji je dostupan svima. Naime, nije rijedak slučaj da roditelji nisu upoznati sa sadržajem internet stranica koje njihova djeca svakodnevno posjećuju, a na kojima mogu pronaći mnogobrojne sadržaje koji podstiču i ohrabruju agresivnost i nezakonito ponašanje. Dovoljno je samo da u Google ukucate ključne pojmove i naći ćete na hiljade primjera stranica, grupa, foruma…, koje pozivaju na nasilje (u sferi našeg intersovanja – ‘Smrt pederima’, ‘Protiv gay parade’…)
Mnogi roditelji još uvijek nisu shvatili koliko je to važno. Naime, koliko god lijepo zvučalo kada njihovo dijete predškolskog uzrasta kaže: “Ja sam Batman i borit ću se protiv zločestih ljudi, i ja ću da spasim svijet!”, ne smijemo zaboraviti da djeca u toj dobi teško mogu razdvojiti stvarnost od onog što vide na filmu. Nikada nećemo moći pretpostaviti u kome će to dijete prepoznati “zlikovca” i, po ugledu na svog junaka, pokušati na isti način reagirati. Naravno, dijete nije svjesno da život nije film u kojem su glumci neuništivi i mogu da se tuku a da ne zadobiju ozbiljne povrede, te ne prihvaćaju mogućnost da u takvim situacijama mogu ozbiljno da nekog povrijede ili da budu povrijeđeni.
Dovoljno je na vrijeme ne pritisnuti “off” na daljinskom ili promijeniti kanal kada na se na informativnim emisijama pojave slike nasilja sa mirnih šetnji aktivista/kinja za ljudska prava i dijete je već zatrovano destruktivnim sadržajem.
Da nije jednostavno odgovoriti na pitanje da li su djeca i maloljetnici koji su došli u sukob sa zakonom, odnosno počinili krivično djelo, prihvaćeni od strane sredine u kojoj žive, potvrđuje i prof. dr. Milanka Miković, profesorica na Odsjeku za socijalni rad Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, autorica knjige Maloljetnička delikvencija i socijalni rad.
“Stigmatizacija u svakom slučaju postoji u manjem ili većem obimu, ali je i svako dijete individua za sebe, kao što je i svaki prekršaj, odnosno krivično djelo, različito”, smatra prof. dr. Milanka Miković. Prema njenoj preporuci, da bi se dobila prava slika neophodno je provesti jedno istraživanje upravo sa djecom i maloljetnicima koji su počinili krivično djelo, ali i sa njihovim vršnjacima, posebno onima koji ih poznaju.
Ali ako se vodimo mišlju da nikada nije kasno otpočeti proces prevencije, onda se slobodno može reći da trebamo krenuti od osnovnog obrazovanja. Prije otprilike mjesec dana radio sam jedno istraživanje u osnovnoj školi u kojoj je nastava organizirana po principu “dvije škole pod jednim krovom” i ostao sam zatečen da učenici/e na jednostavna pitanja potežu za nacionalnim predznakom i u opisivanju koriste termin “bio je Hrvat”. Pitanje koje se nameće je kakve bi predrasude učenici/e imali/e kada bismo razgovarali o seksualnoj orjentaciji? Ili još važnije, razgovara li iko sa osnovcima o seksualnosti? Otvorena pitanja su dobar šlagvort za istraživanje koje treba obuhvatiti sva ministarstva obrazovanja s namjerom da odgovore da li su, kada, gdje ili namjeravaju li organizirati edukaciju o seksualnoj orijentaciji za osnovce (završne razrede)? Ako postoji dilema da su osnovci premladi za edukaciju o tako ozbiljnoj temi, onda dilema treba biti i da li je srednjoškolce/ke kasno educirati. Jer, za uspješno rješavanje problema nasilja i mržnje prema drugom i drugačijem, nije li potrebno zaustaviti negativnosti već u nastajanju?
Izvor:( http://lgbti.ba/maloljetnicko-prestupni ... rugacijem/ )

Post Reply

Return to “Takmičarske teze za ovu sedmicu”