Žrtve vršnjačkog nasilja su manje zrele od vršnjaka koji nisu žrtve?

Teze koje više ne ulaze u takmičarski dio Debatologije.
Post Reply

Azra.r
Posts: 6
Joined: Wed May 04, 2016 5:51 pm

Odg: Žrtve vršnjačkog nasilja su manje zrele od vršnjaka koji nisu žrtve?

Post by Azra.r » Fri May 20, 2016 2:31 pm

Lijep pozdrav svima!
Prvo bih krenula sa definisanjem par ključnih pojmova iz navedenog teksta te iz same teme.

Nasilje označava odnos između dvije strana u kome jedna strana upotrebom ili samom prijetnjom upotrebe sile utiče na drugu stranu.  Nasilje je svjesna okrutnost usmjerena prema drugima s ciljem stjecanja moći nad drugom osobom. Žrtve nasilja osjećaju veliku ranjivost, bespomoćnost, sram i posramljenost što sve zajedno povećava nasilnikovo samopouzdanje i vjerojatnost za nastavak mučenja.

Tekst "Kako pobijediti siledzije bez osvete i mrznje" je na jedan lijep način predstavio nasilje nad vršnjacima i kao poruku istakao da je važna pobjeda samog sebe, svojih strahova, te da niko ne dozvoli da drugi njegove snove i život uništavaju... Također, spomenuto je to kako je lakše proći i oduprijeti se nasilju bilo koje vrste ukoliko imamo osobe koje će biti tu za nas. Kao što sam rekla, u dotičnom tekstu je to lijepo napisano, ali smatram da je stvarnost mnogo manje ružičasta i mnogo okrutnija. Upravo bih htjela istaći tužnu činjenicu da sve više nedostaje simpatije i solidarnosti prema drugima, tako i u prevazilaženju nasilju. To najbolje vidimo na nesretnom i tragičnom slučaju dječaka Ž.J. i mnogih drugih, gdje se nažalost, žrtve nasilja nisu imale kome obratiti te tražiti pomoć i utjehu. U prilog konstataciji da su žrtve vršnjačkog nasilja su manje zrele od vršnjaka koji nisu žrtve jeste slučaj dječaka Ž.J. gdje njegova majka kaže da on zaplače na samu pomisao da mora ići u školu.
http://www.blic.rs/vesti/drustvo/majka- ... lu/5xr850p
To pokazuje da nasilnici utiču višestruko na žrtve: utiču na njihovo samopuzdanje, na njihov socijalni status, na njihovo zdravlje i tjelesni integritet, na njihovo psihičko stanje, na njiihov apetit itd... U svemu ovome bih istakla da utiču i na njihovo povjernje u druge osobe i na samu mogućnost traženja pomoći od njih.

Smatram da bih, zbog svega navedenog, bilo jako korisno u našem društvu žrtvama nasilja bilo koje vrste nedvosmisleno i glasno poručiti da oni nisu sami, i da mi imamo odgovornost i obavezu da im pomognemo.
http://www.bljesak.info/rubrika/lifesty ... bih/149372

Kao zaključak, smatram da je važno reći da je vršnjačko nasilje stvarno i da što se prije kao društvo suočimo sa njegovim razornim posljedicama, da ćemo se prije aktivirati da nešto i poduzmemo. Ne smijemo dozvoliti više slučajeva nasilja djece nad drugom djecom, mi smo obavezni spriječiti da se tako nešto događa, u prvom redu najveća odgovornost stoji na roditlejima koji trebaju da budu role model svojoj djeci.

ImePrezime
Posts: 37
Joined: Mon May 02, 2016 10:47 pm

Odg: Žrtve vršnjačkog nasilja su manje zrele od vršnjaka koji nisu žrtve?

Post by ImePrezime » Fri May 20, 2016 4:04 pm

Prije svega ću definisati ključne pojmove
Zrela ličnost ima više različitih aspekata zrelosti, kao što su fizička, seksualna, intelektualna, emocionalna, moralna i socijalna. Pojam zrele ličnosti nužno je pod uticajem sociokulturnih činilaca i vrednosno je obojen. Olport ističe sledeće karakteristike zrele ličnosti: prošireno osećanje sebe, topao odnos prema drugima, emocionalna sigurnost, realna percepcija, samoobjektivacija i ujedinjujuća filozofija života.
Vršnjačko nasilje
Svako svjesno (namjerno) nasilno i ničim opravdano (nepravedno) ponašanje djeteta ili grupe djece usmjereno ka drugom djetetu, s ciljem da se ono fizički i/ili psihički povrijedi, pri čemu takvo nasilno ponašanje karakterizira ponavljanje, nesrazmjer moći, evidentan osjećaj uživanja kod nasilnika, te osjećaj ugnjetavanja kod žrtve.
Žrtva je osoba koju je neko napao,ozlijedio,opljačkao ili ubio.
(Izvor: CKD)
Slažem se sa tezom ove debate koja glasi  Žrtve vršnjačkog nasilja su manje zrele od vršnjaka koji nisu žrtve
U sljedečem tekstu ću navesti argument koji afirmiraju ovu tezu.

Postoje izvesne osobine koje karakterišu svaku od navedenih grupa. Potencijalna žrtva nasilja jeste dete koje je submisivno, defanzivno, introvert sa niskim samopoštovnajem. Ovakvo dete će i na najbezazlenije opaske reagovati plačem, povlačenjem, izolovanjem od društva. Plašljivo, tiho i povučeno dete omiljena je meta onih koji vole da svoju snagu demonstriraju nad drugima, bilo fizičku ili psihičku.

Nepotrebno je naglašavati da bi roditelji morali da imaju uvid u ponašanje i raspoloženje svoje dece. Ukoliko ste primetili da je vaše dete povučenije nego inače, slabo jede, razdražljivo je,  loše spava i budi se vrišteći ili mokreći u krevet, krajnje je vreme da porazgovarate šta se dešava sa njim. Jako trzanje na iznenadne zvuke, menjanje maršute odlaska ili vraćanja iz škole, kašnjenje u školu, modrice po telu mogu takođe biti pokazatelji da se nad vašim detetom vrši neki oblik nasilja. Stalne glavobolje, bolovi u stomaku, ukoliko nisu izgovori za pismene vežbe, mogu biti alarmanti signali. Nestanak ličnih stvari i veći zahtevi za džeparac mogu značiti iznuđivanje novca. Naravno, ako isključite mogućnost da je vaš pubertetlija počeo da puši ili konzumira neku psihoaktivnu supstancu.

Prvi korak ka rešavanju nasilja jeste otvoren razgovor sa detetom. Pokušajte da doznate od kada se nasilje događa, kako, gde, ko su akteri. Pokažite detetu da se saosećate sa njim i da ćete dati sve od sebe da zaustavite tekuću neprijatnu situaciju. Ali nemojte obećavati da će sve i odmah biti u redu. Probajte zajedno da nađete rešenje. Dogovorite se o predstojećim koracima rešavanja problema. Imajte na umu da roditelji koje ne prijave nasilje ne mogu ga ni zaustaviti. Ovo naravno ne podrazumeva da se vi lično svetite nasilniku ili nekome njemu bliskom. Mnoga deca će prestati sa nasiljem ukoliko njihovi roditelji saznaju čime se deca bave u slobodno vreme.

Nažalost, roditelji dece koja vrše nasilje ne žele uvek da pogledaju istini u oči. Brane se uglavnom neistinitim argumentima kako zaposleni u školi mrze njihovo dete, kako su oni bili još gori u tim godinama, ili kako oni jednostavno ne pronalaze način da kontrolišu sopstveno dete. Važno je da razgovor sa takvim roditeljem obavite u prisustvu odeljenjskog starešine ili stručne službe, odnosno psihologa i/ili pedagoga škole. Ukoliko se nasilje i dalje nastavi, ponovo kontaktirajte zaposlene u školi. Postoje tačno propisane zakonske procedure koje se u takvim okolnostima preduzimaju (Opšti protokol za zaštitu dece od zlostavljanja i zanemarivanja). Takođe, neke škole imaju oformljene timove zadužene za bezbednost u školi i rešavanje problema vezanih za nasilje. Raspitajte koje su osobe članovi ovog tima i obratite se njima za pomoć. Budite uporni i istrajni i stalno razgovarajte sa detetom da li se nasilje zaustavilo.

http://www.stetoskop.info/Vrsnjacko-nas ... ontent.htm

Djeca koja su najčešće žrtve nasilja odskaču od druge djece po različitim karakteristikama, kao npr.: boja kože, vjerska i nacionalna pripadnost, način oblačenja, uspjeh u školi, ... To su često tiha, mirna, pasivna, nesigurna djeca, djeca koja imaju nisko samopouzdanje, djeca koja su anksiozna. Ona vrlo često imaju malo prijatelja koji će da stanu na njihovu stranu kada se nađu u nevolji. Odnosi u njihovoj porodici su takvi da ih roditelji pretjerano štite. Iz ovakvih porodica dolaze djeca koja ne znaju da se zauzmu za sebe, te imaju loše socijalne vještine. Ona su podobna kao žrtve nasilja, jer ne prijavljuju nasilje. Djeca koja su žrtve nasilja vrlo često misle da su to nasilje zaslužila, te se kod njih razvija osjećaj krivice. Ona imaju manjak sigurnosti da potraže pomoć, često imaju manje podrške od nastavnika i ostalih učenika. To su i djeca koja su promijenila školu, pa su nova u razredu, te imaju pretjeranu želju da se uklope, na bilo koji način. Pored ovog, u ovu rizičnu skupinu spadaju i nadarena, ljubazna djeca, djeca nižeg socijalno-ekonomskog statusa, djeca sa poteškoćama u razvoju, djeca razvedenih roditelja, te djeca žrtve porodičnog nasilja. Ono što je bitno da se napomene, kada je riječ o karakteristikama djece koja predstavljaju moguće žrtve nasilja, jeste to da je njima potrebno pristupati sa velikim oprezom i ne vršiti generalizacije, u smislu da se, npr. svako dijete koje je nadareno, gleda kao žrtva nasilja, itd

file:///C:/Users/ACER/Downloads/Priru%C4%8Dnik+-+Program+prevencije+vr%C5%A1nja%C4%8Dkog+nasilja+u+%C5%A1kolama%20(1).pdf

Za postajanje žrtve mučenja i nasilja obično nema nekog naročitog razloga, no ponekad se ta djeca u nečemu razlikuju od svojih vršnjaka, to može biti boja kose, neobično ime/prezime, neka neznatna mana kao zamuckivanje ili nespretnost, to  mogu biti djeca za koju se ne očekuje da će se braniti, koja nemaju stalno i definisano mjesto u grupi. Ranjivost i sklonost postajanju žrtvom ne mora nužno biti povezano sa smetnjama učenja ili tjelesnim nedostacima. Rive nasilja su uglavnom učenici koji su fizički nejaki, plašljivi, nesamopouzdani, odnosno učenici koji su spremni da se potčinjavaju drugima, jer im nedostaje samopoštovanja i samopouzdanjazbog čega se češće osjećaju ugrožene i u običnim životnim okolnostima, djeca sa više tjeskobe, plašljiva djeca.Često je njihova slika o sebi slaba.ŽRTVE NASILJA MOGU DA BUDU I DJECA KOJA NA NEKI NAČIN IZAZIVAJU NAPADAČE.Takva djeca ismijavaju, udaraju i guraju drugu djecu što izaziva nasilje usmjereno na njih. Nasilje može izazvati i neka izražena dječija pozitivna osobina kao što su sposobnost i uspješnost.

https://www.google.ba/url?sa=t&rct=j&q= ... qeTLYv7pDg

Postoje neke osobine koje čine da dijete bude češće prepoznato kao potencijalna žrtva nasilja. Najčešće su to djeca tjelesbo slabija od svojih vršnjaka, posebno dječaci, manje su spretni i uspješni u sportovima, plašljiva su tiha i nesigurna u sebe, manje zrela, imaju manje prijatelja i
i često izolovana od druge djece. Takva djeca često postaju meta napada : druga ih djeca zadirkuju, rugaju im se , omalovažavaju ih, često ih guraju , udaraju, izimaju im i razbacuju stvatri, knjige , novac. Dok su mlađi nalaze se u blizini nastavnika ili drugih odraslih osoba. Ova djeca sbog osjećaja stida i srama, ali i straha od nasilnika, o svojim iskustvima nasilja uglavnom šute.
Istraživanja su pokazala da zlosavljanje u školi može imati dugotrajne negativne efekte na žrtve. Tipične žrtve često se boje ići u školu, imaju probleme sa koncentracijom, pate od glavobolje, pokazuju manjak samopoštovanja, a često kasnije postaju anksiozni, depresivni, ponekad i suocidalni. Pate u tišini, misle loše o sebi i imaju malo prijatelja. Postoji manji broj djece koja su istovremeno i žrtve i zlostavljači. Radi se o tzv. „provokativnim žrtvama“ to su najčešće dječaci, nagle su ćudi, često su hiper aktivni, nastoje uzvratiti na napade ali obično bez većeg uspjeha. Ponekad i sami zlosavljaju slabijeg od sebe.

http://www.sos-ds.ba/doc/Vrsnjacko%20na ... drasle.pdf

Iz svega navedenog mozemo zaključiti da su žrtve vršnjačkog nasilja manje zrele od svojih vršnjaka koji nisu žrtve.

Edna.Djuliman
Posts: 13
Joined: Wed May 04, 2016 2:16 pm

Odg: Žrtve vršnjačkog nasilja su manje zrele od vršnjaka koji nisu žrtve?

Post by Edna.Djuliman » Fri May 20, 2016 11:47 pm

Pozdrav svima!
Na ovu tezu ću zauzeti afirmacijski stav. Ona djeca koja su žrtve vršnjačkog nasilja pokazuju određene osobine koje govore da je to dijete emocionalno nestabilnije od svoje okoline i podložnije vršnjačkom nasilju. Stoga je moj prvi argument: "Djeca žrtve nasilja su emocionalno nestabilnija od ostale djece."

Tačno je da postoji veća vjerovatnoća da će djeca s određenim osobinama postati mete zlostavljanja. To su samo osobine koje ih čine lakim metama za djecu koja imaju potrebu da budu nad nekim nadmoćna, a ne osobine koje ih čine neprihvatljivijim ili gorim od druge djece.To su najčešće djeca koja su, u poređenju s drugom djecom, tiša/ mirnija, opreznija i osjetljivija, lakše postanu uznemirena, povuku se u sebe i reaguju plačem, nisu agresivna i fizički su slabija (osobito dječaci). Ona nisu spremna i spretna da se odbrane, a često nemaju dovoljno razvijene socijalne vještine (vještine druženja s drugima). Neke od ovih osobina su urođene i same po sebi nisu ni dobre ni loše (npr. fizički izgled), a neke su stečene – razvijene u sredini u kojoj su djeca rasla (odsustvo zastupanja sebe i oslanjanja na vlastite snage). To je prostor u kojem možemo djelovati – prvenstveno roditelji, a onda i nastavnici/ce i stručni saradnici/ce. Najprije, posredno poručuju djeci da ona ne umiju da se brinu o sebi i da se ne mogu sama nositi sa svijetom koji nije baš neko prijateljsko mjesto jer ih, eto, odrasli moraju štititi od svijeta i frustracija koje život donosi. Drugo, ne daju im priliku da razviju vještine samopouzdanog reagovanja, jer uvijek uskoče – čim je dijete nezadovoljno ili frustrirano. Dakle, najprije šalju poruku da nije dobro biti nezadovoljan i frustriran, a posredno da treba da izbjegavaju situacije u kojima se tako osjećaju i povlače se iz njih. Ovo njihovu djecu čini još nesigurnijom i osjetljivijom. Iako izgleda paradoksalno, sa jedne strane stoji briga i ljubav, poruka kako su im djeca važna i vrijedna, a sa druge, roditelji poručuju svojoj djeci da ne treba da se oslanjaju na sebe, jer nisu sposobna i kompetentna za život u zajednici. Ta djeca rastu s osjećanjem manjeg samopouzdanja, u socijalnim situacijama se povlače i čekaju da odrasli reaguju umjesto njih, roditelji, a kasnije i drugi odrasli. Djeca ne stiču vještine potrebne za stvaranje prijateljstva, pa se umjesto sa vršnjacima, radije druže s odraslima. Konačno, suočavaju se s vlastitom bespomoćnom osjetljivošću i nemogućnošću druženja, te gube samopoštovanje. S ovom djecom treba raditi na razvoju vještina druženja, zastupanja samih sebe i na samopouzdanju.

(http://www.roditelji.me/blog/2015/02/26 ... o-nasilje/)

Kao drugi argument u korist teze želim da kažem da određene posljedice vršnjačkog nasilja ostavljaju trajne posljedice na djecu žrtve nasilja, kako onda da se ta djeca normalno razvijaju? Zbog toga moj drugi argument glasi: "Posljedice vršnjačkog nasilja su veoma štetne za žrtve i usporavaju emocionalni razvoj"

Djeca koja su izložena nasilju često su fizički povrijeđena, postaju plašljiva, ne ide im se u školu, slabije uče, tužna su, nisu raspoložena za druženje, a ponekad i ona postaju nasilna. Ako ovakvo stanje traje duže, i ako se tom djetetu ne pomogne, to može zauvijek da obilježi ličnost djeteta koje trpi nasilje. Ono može postati plašljiva i nesretna odrasla osoba ili može i samo početi da se ponaša nasilno.
Svako se može naći u situaciji da trpi nasilje!
Ipak, neka djeca su češće u toj situaciji. Tako, u školi ili vršnjačkoj grupi, to su djeca koja se po nečemu razlikuju od drugih. To, na primjer, mogu biti djeca koja su veoma visoka ili niska, nose naočale, bucmasta su ili mršava, pripadaju drugoj nacionalnosti, oblače se skromno ili neobično, imaju loše ocjene ili su super odlikaši, ponašaju se na način koji privlači pažnju, siromašna su ili bolesna...

(http://www.zastitimodjecuodnasilja.org/latn/?page=8)

Osobe koje su u djetinjstvu bile žrtve vršnjačkog nasilja (engl. bullying) i 40 godina poslije osjećaju tjelesne, psihičke i socijalne posljedice, pokazalo je istraživanje britanskih znanstvenika.
Prva studija koja se bavi posljedicama vršnjačkog nasilja pretrpljenog u djetinjstvu i ranoj mladosti pokazuje da su one "trajne i duboke" i da su osobe koje su kao mlade bile zlostavljane i u dobi od 50 godina slabijega tjelesnog i psihičkog zdravlja te slabijih kognitivnih sposobnosti.
"Posljedice bullyinga vidljive su i gotovo četiri desetljeća poslije... takve osobe imaju zdravstvene tegobe, posljedice vezane uz društvene aktivnosti, a prisutne su i ekonomske posljedice", ističe Ryu Takizawa, voditelj studije provedene na Institutu za psihijatriju pri Kraljevskome koledžu u Londonu.
Rezultati objavljeni u petak u američkome specijaliziranom časopisu "American Journal of Psychiatry" potječu iz britanske nacionalne studije o razvoju djeteta i uključuju podatke o svoj djeci rođenoj u Engleskoj, Škotskoj i Walesu u istom tjednu 1958. godine.
Studija je pratila 7771 dijete čiji su roditelji otkrili da je bilo izloženo vršnjaškom nasilju u dobi između sedam i 11 godina. Taj uzorak pratili su do dobi od 50 godina.
Za bullying je karakteristično opetovano nasilje vršnjaka nad žrtvom koja se ne može braniti. Više od četvrtine ispitanika, 28 posto, bili su zlostavljani povremeno, a 15 posto često, pokazuje studija.
Ta je studija pratila i druge čimbenike, kao IQ djeteta, emocionalne probleme te probleme u ponašanju i uključenost roditelja u djetetove teškoće. Utvrđeno je da su djeca koja su često bila žrtve vršnjačkog nasilja bila sklonija depresiji, anksioznosti i pomisli na samoubojstvo.
Osim toga, žrtve vršnjačkog nasilja češće postižu niži stupanj izobrazbe, teže ostvaruju vezu s partnerom i imaju manje izglede za kvalitetan život.
Muškarci koji su kao djeca bili žrtve bullyinga imaju veće izglede da budu nezaposleni i manje zarađuju.
Autori ističu kako je važno odbaciti shvaćanje da je bullying tek neizbježan dio odrastanja. "Učitelji, roditelji i oni koji odlučuju moraju biti svjesni da ono što se događa na školskom igralištu ima dalekosežne posljedice", ističe Louise Arseneault iz Instituta za psihijatriju pri Kraljevskome koledžu u Londonu.

(http://www.in-portal.hr/in-portal-news/ ... -40-godina)

Na osnovu ovih argumenata jasno je da djeca žrtve nasilja ne mogu postići stepen emocionalnog razvoja kao njihovi ostali vršnjaci, zbog toga što vršnjačko nasilje ostavlja duboke tragove na svakom pojedincu. Takav usporen emocionalni razvoj direktno je povezan sa zrelošću djeteta.

ImePrezime
Posts: 37
Joined: Mon May 02, 2016 10:47 pm

Odg: Žrtve vršnjačkog nasilja su manje zrele od vršnjaka koji nisu žrtve?

Post by ImePrezime » Sun May 22, 2016 9:56 pm

Još je Dan Olweus (1998)11 opisao sklop osobina djeteta koje trpi nasilje, kao i djeteta koje se ponaša nasilno. Sva istraživanja nakon toga potvrđuju njegove nalaze – osobenosti obje grupe djece. Ovdje će biti navedene neke prepoznatljive osobine djece koja trpe nasilje:
• imaju slabo samopoštovanje (sebe opažaju kao neprivlačne, slabije)
• povučena su, pasivna, oprezna, tiha i osjetljiva
• anksiozna su
• imaju malo prijatelja
• obično su fizički slabija i nesigurnija
• obično su više uplašena i za njih se zna da neće uzvratiti ako ih neko napadne (uglavnom nijesu agresivna)
• najčešće su prezaštićena od svojih roditelja
• lako zaplaču i povlače se.
Posljedice počinjenog i proživljenog nasilnog ponašanja mogu biti ne samo neposredne nego i trajne – za čitav život. 11 Pregrad, Jasenka: PRIRUČNIK, Projekat za sigurno i podsticajno okruženje u školama – prevencija i borba protiv nasilja među djecom (2003-2005), UNICEF Hrvatske 11 Djeca koja trpe nasilje najčešće fizički odudaraju od ostale djece (previše slaba, mala ili previše krupna) ili su na drugi način različita: nadarena djeca, djeca sa smetnjama i teškoćama u razvoju, djeca druge etničke pripadnosti, socijalnog porijekla, kao i djeca novi učenici/učenice u razredu, odnosno školi. Mnoge razvojne okolnosti utiču da se razviju osobine koje se mogu prepoznati u ponašanju djece koja trpe nasilje. Odnos roditelj – dijete ima ogroman značaj za sticanje bazičnog povjerenja, samopoštovanja i stvaranje pozitivne slike djeteta o sebi. U toku ranog razvoja djeteta emocionalni odnos sa roditeljima u velikoj mjeri „oblikuje“ kasniji djetetov odnos prema sebi i drugima, osjećanje sigurnosti, samopoštovanja, odnos prema svojim potrebama, vještine komuniciranja i još mnogo toga. Prezaštićenost od strane roditelja (staratelja) podstiče kod djece manje zrele oblike ponašanja u odnosu na uzrast djeteta, onemogućava ih da se oslanjaju na sopstvene snage i stiču iskustva u skladu sa svojim uzrastom. Na taj način se u doživljaju djeteta stvara slika nerealnog svijeta koji u susretu sa stvarnim događajima slabi djetetove psihološke odbrane. Ono se povlači kao slabo i nesigurno manje ili više svjesno situacije u kojoj se nalazi. Sve ovo su važne osobenosti djece koja najčešće trpe vršnjačko nasilje. I roditelji i nastavnici/nastavnice znaju da ne mogu kontrolisati sve što dijete vidi, čuje i sve sa čime dođe u kontakt, a što može uticati na njegovo samopoštovanje i sliku o sebi, ali imaju privilegiju da izgrađuju odnose povjerenja koji će „štititi“ dijete, odnosno omogućiti mu da razvija socijalno i emocionalno usklađene odnose sa drugima kroz cijeli život. Odnos povjerenja je jedini put koji omogućava odraslima da spoznaju realnost svakog djeteta i, ukoliko je potrebno, pruže pomoć i podršku. Za školu je veoma značajno da odnos djeteta koje trpi nasilje i djeteta koje se ponaša nasilno može biti neko vrijeme, čak i veoma dugo, skriven i nevidljiv za nastavnike, roditelje, pa i stručnjake. Nerealno je, ponekad, očekivati da dijete (naročito mlađeg uzrasta) samo otkrije da je žrtva nasilja, jer je možda nezrelo da shvati uzročno-posljedične veze nasilnog ponašanja. Stoga ono uključuje svoje mehanizme odbrane koji mu pomažu da se izbori sa stidom, strahom od osvete i drugim neprijatnostima. Dijete može misliti da mu niko ne može pomoći i da će, ako reaguje, biti optuženo za „cinkarenja“ ili biti krivo za to što mu se dešava. Ovo su neki od važnih razloga zbog kojih je teško prekinuti krug nasilja. Djetetu koje trpi nasilje neophodna je pomoć kako u smislu jačanja njegovih psiholoških snaga, tako i stvaranjem atmosfere u školi u skladu sa pravilima i vrijednostima koje čine „okvir“ za reagovanje kada se nasilno ponašanje dogodi. Ovo direktno ukazuje na to da su djeca žrtve vršnjačkog nasilja manje zrele od svojih vrsnjaka koji nisu žrtve.

ednaa
Posts: 250
Joined: Wed Nov 18, 2015 2:35 pm

Odg: Žrtve vršnjačkog nasilja su manje zrele od vršnjaka koji nisu žrtve?

Post by ednaa » Sun May 22, 2016 10:40 pm

Pozdrav!
Prije svega definisat ću ključne pojmove.
Žrtva je osoba koju je neko napao,ozlijedio,opljačkao ili ubio.
Počinitelj je osoba koja čini nelegalan ili zao akt.
Vršnjačko nasilje  je nasilje među djecom i mladima, kada je namjerno fizičko i psihičko nasilno ponašanje usmjereno prema djeci i mladima od strane njihovih vršnjaka učinjeno s ciljem povrjeđivanja i odražava neravnopravan odnos snaga i koji za posljedicu ugrožavanje zdravlja, razvoja i dostojanstva ličnosti žrtve.
EVIDENTNE SU RAZLIKE IZMEĐU POČINITELJA I ŽRTAVA VRŠNJAČKOG NASILJA!!!!!

KAKO PREPOZNATI NASILNIKA?
Nasilnici imaju potrebu osjetiti kontrolu i moć nad drugima te im ponekad nedostaje suosjećanja za žrtve. Prkosni su, sukobljavaju se s odraslim osobama, antisocijalni su i skloni kršenju školskih pravila.
Često su skloni ljutnji i "lako eksplodiraju". Teško se nose s frustrirajućim situacijama. Vrlo često su i sami nasilnici bili žrtve fizičkog zlostavljanja i nasilništva u školi (ili u obitelji)! Mogu biti ljuti i uznemireni zbog situacije u školi ili kod kuće. Uglavnom biraju žrtve koje su sitnije, mlađe, slabije, povučenije i pasivnije od njih. Neki nasilnici uopće ne razumiju kako se žrtve osjećaju i koliko im zastrašivanje šteti.
Lako se uvrijede i često doživljavaju agresiju prema sebi čak i kad nije prisutna. Napadač ne mora nužno biti uključen u čin nasilja, može biti organizator grupe, tj. poticati i nagovarati druge da se nasilno ponašaju. Obično ne vole školu i nisu se na nju adaptirali, imaju lošu samokontrolu, neosjetljivi su na osjećaje drugih ljudi.
Dok neki nasilnici uživaju u agresiji, osjećaju se sigurnima i prihvaćeni su među vršnjacima, drugi imaju slabiji školski uspjeh, manje su popularni kod svojih vršnjaka i osjećaju se manje sigurnima. U nekim situacijama i sami nasilnici postaju žrtve.
Nasilnici uvijek uspiju pronaći način zastrašivanja i zadirkivanja koji će najviše uznemiriti žrtvu: zadirkuju zbog težine, izgleda, boje kose, obitelji, popularnosti, uloženog truda, teškoća u učenju, religije, zbog položaja u društvu, ljubomore na žrtvu…

TEMELJNA OBILJEŽJA TIPIČNIH ŽRTAVA NASILJA:
Neka od obilježja tipičnih žrtava koje ih razlikuju od drugih učenika su, primjerice, da su niskog samopoštovanja, plašljiviji su i nesigurniji nego učenici općenito. Često imaju slabo razvijene socijalne vještine. Mogu se osjetiti potištenima i bespomoćnima. Oprezni su, osjetljivi i tihi, stalno ih je strah. Kad ih napadaju ostali učenici, znaju reagirati plakanjem i povlačenjem iz situacije. Ako su dulje vrijeme žrtve nasilja, mogu postati skloni samoubojstvu. Drugi se, pak, osvećuju primjenom nasilja ili i sami postaju nasilnicima. Neka istraživanja upućuju na smanjene akademske sposobnosti žrtava koje mogu biti rezultat nasilja u školi. Naime, moguće je da je zbog porasta nasilnog ponašanja, žrtvu strah od odlaska u školu, koji može dovesti do učestalog izostajanja iz škole, teškoća s koncentracijom te, konačno, i do slabijega školskog uspjeha.
Što se tiče tjelesnog izgleda, već smo pri opisu tipičnih karakteristika nasilnika naveli kako su žrtve fizički slabije od nasilnika, ali i dječaka općenito. Nižeg su samopoštovanja i imaju negativnu sliku o sebi. To su često povučeniji, mirniji i sramežljiviji učenici, djeca s teškoćama u razvoju ili nekim hendikepom, poput mucanja ili smetnji vida. Moguće je da se teže izražavaju u skupini vršnjaka i nemaju mnogo prijatelja, ali imaju veliku želju da se uklope u društvo. Navedeno su obilježja tzv. pasivnih žrtava.
Uz njih mnogi autori razlikuju i tzv. provokativne žrtve koje nastoje uzvratiti ili odgovoriti u slučaju nasrtaja ili uvrede, no obično bez većeg uspjeha. Razdražljivi su, često rastreseni, nemirni, nespretni, mogu imati neke neugodne navike. Izazivaju i nasilni su prema učenicima koji su slabiji od njih samih.

1.http://www.poliklinika-djeca.hr/za-rodi ... nasilnika/
2.http://www.vasezdravlje.com/izdanje/clanak/825/1/

Međutim,ne slažem se tezom debate.Smatram da osobe koje maltretiraju druge iz nekih svojih hirova nikako ne mogu biti zreliji od žrtava.Zrelost je vrlo težak pojam,a takve osobe ne pokazuju nikakvu vrstu zrelosti maltretirajući druge.Složila bih se sa kolegama da žrtve vršnjačkog nasilja zbog određenih osobina koje posjeduju su podložni maltretiranju.Ali ni počinitelji ni žrtve nisu zreli!Ne slažem se sa kolegama i smatram da razlike u ponašanju koje su oni naveli nemaju veze za zrelošću već opisuju kako prepoznati nasilnika i počinitelja.

ednaa
Posts: 250
Joined: Wed Nov 18, 2015 2:35 pm

Odg: Žrtve vršnjačkog nasilja su manje zrele od vršnjaka koji nisu žrtve?

Post by ednaa » Sun May 22, 2016 11:05 pm

Zašto djeca postaju nasilnici?
Uz ovo vrlo važno pitanje stavljeno u naslov išlo bi i drugo jednako važno i za adekvatnim odgovorom vapijuće – jesu li naša djeca sposobna za budućnost?
Zašto djeca postaju nasilnici?
Ne djeluju li nam ovakva pitanja zastrašujuće ili se ipak usudimo ponekad ih postaviti, makar potiho. Ovdje prvenstveno mislim na one koji su aktivno uključeni u odgoj današnje djece ili su pak svjedoci te nimalo lagane zadaće. Danas, kad svjedočimo nekim, najblaže rečeno, čudnim i po odgoj štetnim trendovima, pitamo se kamo sve ovo vodi? Dok nam mala djeca izmiču kontroli, a klincima školske dobi poštovanje prema roditeljima i učiteljima postaje posve nepoznat pojam, susrećemo tinejdžere koji nisu sposobni za budući rad – ne možemo ne strahovati da slika današnjeg odgoja nije baš ružičasta. Društvo se, po svemu sudeći, kad je riječ o odgoju, razvija u nejasnom ako ne i pogrešnom smjeru. Odrasli imaju svoje probleme, a djeci se ne postavljaju granice i pravila ponašanja, što su bitni preduvjeti za razvoj zdrave psihe. Odrasli nesvjesno preko djeteta kompenziraju vlastite potrebe i time blokiraju dječji razvoj u sretnog člana društva. Pogubna je ta tzv. emocionalna zloporaba djece koja je sve prisutnija u modernom društvu. Ne smijemo zaboraviti da djeca nisu mali odrasli i da im je za zdrav razvoj nužna pedagoška struktura i pozitivno okruženje koje ih usmjerava. Ako nam je stalo do naše djece i želimo li ih doista osposobiti za život, trebamo iznova učiti kako se prema njima odnositi kao prema djeci a ne kao odraslima.

Pseudoodgoj u televizijskim emisijama
Svaki dan imamo priliku gledati razne televizijske emisije u kojima se u svakodnevicu nekih obitelji u kojima je nešto pošlo po zlu, ubacuju tzv. "Supertete" ili "Supermame" koje onda pred uključenim kamerama pokušavaju dovesti u red nešto što je već odavno izgubilo dodirne točke s onim što nazivamo redom. Tako možemo vidjeti djecu izvan svake kontrole, roditelje, braću i sestre koji galame i vrište i oni nam se predstavljaju kao zorni primjeri ljudskog razvojnog stupnja koji bi zapravo trebao biti naša zajednička budućnost. Ovakve emisije raznih televizijskih kuća emitiraju se u udarnim terminima najveće gledanosti i uokvireni najskupljim promidžbenim blokovima. Ovakve i slične televizijske sadržaje mnogi će ocijeniti kao "šund" ili "neugodno", no ipak se prešutno slažemo da i naše obitelji sve više nalikuju onima nad kojima se navodno sablažnjavamo. Htjeli mi to priznati ili ne ovakve emisije u nama izazivaju tzv. "baš je tako" osjećaj. Emisije prikazuju upravo one male nasilnike koji se sve češ­će pojavljuju u našemu životu. Djecu, čiji je odgoj, čini se, posve izmakao kontroli i koja više ne sliče na one drage malce kakve su jednom svaki otac i svaka majka poželjeli. Problem u svemu tome je sljedeći: pseudoodgoj u televizijskom programu ili osmišljena, zahtjevna posvećenost djeci brižnih roditelja u četiri kućna zida. Svi pokušaji prevladavanja ovih problema bit će bez rezultata i osuđeni na neuspjeh dokle god iz vida ispuštamo jednu od najvažnijih čovjekovih sastavnica. A to često činimo svjesno jer vjerujemo da će se ona sama po sebi razviti i jednoga dana automatski biti posve oblikovana. Ta je sastavnica ljudska psiha.
IlustracijaPrema istraživanjima i iskustvu dr. Michaela Winterhoffa, koji se desetljećima kao psihijatar i psihoterapeut bavi problemima djece i mladih s devijantnim ili nasilničkim ponašanjem, kod velikog broja takvih "nasilnika" riječ je o vrlo niskom stupnju psihološke zrelosti koja u većini slučajeva stagnira na nivou trogodišnjeg djeteta. Ili pojednostavljeno kazano: ti mladi ljudi ili pak oni nešto stariji zastali su u psihičkoj fazi ranoga djetinjstva i između njihova tjelesnog i psihičkog razvoja zjapi veliki jaz. To je razlogom da oni ne mogu sa svojim okruženjem uspostaviti bilo kakve skladne odnose. A pristup k njima čini se nemogućim jer svojim neprihvatljivim ponašanjem teroriziraju svoje okruženje i, što je najgore, postaju imuni na svaki oblik i pokušaj vanjskog usmjeravanja.
Kad djeca postanu odgojitelji svojih roditelja
Prema mišljenju, a još više prema iskustvu mnogih stručnjaka koji se bave pitanjima odgoja, nalazimo se u izvanrednom stanju u kojem su djeca postali odgojitelji svojih roditelja kojima, prema raspoloženju mogu upravljati i nitko im u tome ne postavlja ograničenja. Razlog tome nije u urođenoj zloći, kako često znamo čuti primjedbe na pojedino dječje ponašanje, nego u tome što ta djeca psihički uopće nisu u stanju svoje ponašanje doživjeti kao pogrešno. Zašto je to tako i ima li krivaca?
Najprije trebamo biti svjesni činjenice da u današnje vrijeme ima mnoštvo utjecaja koja štetno pa i pogubno djeluju na ljudsku psihu. Djeca koja, na temelju nedostatka psihičkih pretpostavki, nisu u stanju razlikovati pogrešno od ispravnoga ponašanja, razvijaju se u nasilnike i mala čudovišta s kojima se sve češ­će susrećemo u svakidašnjici, u obiteljima, vrtićima, školama, na ulici… Pedagogija i svi odgojni koncepti provođeni bilo u obiteljima, odgojnim ustanovama ili školama bit će učinkoviti i djecu će moći izvesti na pravi put samo ako se istodobno pazi na to da stupanj njihova psihičkog razvoja bude u skladu s njihovom životnom dobi. No, nažalost, na ovu činjenicu ne obraćaju posebnu pozornost često ni oni koji sebe smatraju profesionalcima u području odgoja, pretpostavljajući čak da je psiha nešto što se razvija samo od sebe, usputno. Kad se pojavi neki problem u ponašanju mladih, onda se to naziva boleš­ću uvjetovanom vanjskim utjecajima koje bi se uglavnom, analizom i uklanjanjem uzročnika, moglo izbrisati i poništiti. Neprimjereno ponašanje mladih gotovo se nikada ne promatra na temelju razmatranja njihove psihičke zrelosti.
Kad se dogodi neka tragedija uzrokovana nasilničkim i neočekivanim ponašanjem neke osobe koju je okolina doživljavala kao vrlo pristojnu i dobru, onda svi zastanu u čudu s pitanjem: Zar je to moguće? Svako malo nas bombardiraju vijesti o hladnokrvnim ubojstvima u školama i na fakultetima. Takve nas vijesti sve usplahire, ustraše, a i ne slutimo da je to tek vršak ledenog brijega čije dimenzije još nitko ne može pravo procijeniti. Da ne govorimo o onima koji su izravno uključeni u odgojne procese djece i mladih kao odgajatelji, učitelji ili profesori. Sve više iz takvih krugova možemo čuti o gotovo beznadnom stanju djece i mladih. Oni se većinom ponašaju bez poštovanja i ikakvog uvažavanja opće obvezujućih vrednota i pravila. Takvo stanje stvara ne malu frustraciju kod učitelja i odgajatelja jer sve više dolaze do spoznaje svoje nemoći a time i beskorisnosti svoga rada. Zabrinjavajuće je to što takvi primjeri ne dolaze više sami i isključivo iz obitelji koje možemo okarakterizirati kao "teške" ili "nesređene", nego je to slučaj i s djecom iz tzv. skladnih i zdravih obitelji. Problem sve češ­će stvaraju djeca i mladi čiji se roditelji od prvoga dana prema njima odnose s ljubavlju, koji su zahvalni za svaki dobar odgojni savjet i pokušavaju svojoj djeci dati najbolje što mogu. Kad se pojavi neki problem s teškim posljedicama, obično se o tome povede tek pedagoška rasprava. Treba kazati da u jednom društvu kakvo je naše, toliko podijeljeno i s nevjerodostojnom, često i farizejskom religioznoš­ću, i u kojem se osjeća nedostatak vrednota, sve više može tinjati unutarnja agresivnost i kod mladih koja onda eskalira u sukobima u kafićima, stadionima, školama…
IlustracijaNužnost radikalnog obrata
Odgojni savjetnici sve češ­će preporučuju više discipline, strogosti i dosljednosti u odgoju. Neki roditelji iz straha da ne ponove pogreške (strogoću) svojih roditelja, pribjegavaju načelu "popuštenog lanca", što onda rezultira lošim posljedicama uslijed sve manje psihičke zrelosti djece i sve većih prohtjeva za neobuzdanom samostalnoš­ću.
Važno je stoga kod djece i mladih prepoznati simptome koji se čine otpornima na odgoj. A to ćemo najbolje uvidjeti promatrajući kritički vlastita ponašanja. Tek tada ćemo djeci moći ponovno dodijeliti ono mjesto u društvu na koje imaju pravo, a to je da budu djeca – samo djeca. I da ih tako promatramo. Jer nam se dogodilo da djecu kao male činimo sebi ravnopravnima i time ih opterećujemo. Nemamo pravo krasti im djetinjstvo i stvarati od njih nama jednake, nego imamo tek obvezu pomoći im da se u svim pravcima razvijaju i rastu do punine dara i psihičke zrelosti.
Danas su sve glasnija zauzimanja za tzv. dječja prava, koja su nesumnjivo važna tema i dalo bi se o njoj šire govoriti. No, u tim zahtjevima i traženjima ima i bezbroj pretjerivanja. Pa sve dotle da su nam danas djeca postala gotovo poput "spasitelja". Taj je dojam još pojačan sve manjim brojem djece u suvremenom društvu. Činjenica da se već nekoliko desetljeća rađa sve manje djece čini dijete, kao u tržišno-gospodarstvenom procesu, rijetkim i poželjnim, odnosno vrijednim dobrom prema kojemu se valja ponašati s posebnom pozornoš­ću. Djeci se na taj način nameće uloga koja im je neprimjerena jer im nedostaju psihička svojstva za ispunjenje te uloge. Često je uloga koja im se dodjeljuje uloga partnera odraslim ljudima. Nerijetko možemo čuti ponosne roditelje koji o svom djetetu kažu: "Moje dijete ima jaku volju, toliko je pametno i uspijeva se nametnuti jer zna što hoće!" Ovakvim se karakteriziranjem djetetu pripisuje osobnost kakvu ono u tom ranom životnom razdoblju jednostavno ne može imati jer razvoj osobnosti počinje tek u osmoj ili devetoj godini života. Ono što roditelji često zamjenjuju s osobnoš­ću obični su načini dječjeg ponašanja kakve svako dijete u toj dobi pokazuje. Tako se čini da mala djeca uvijek imaju "jaku volju" jer, psihički promatrano, žive kao da su sama na svijetu i misle da mogu živjeti kako upravo ona žele – prema vlastitoj volji i raspoloženju. Ona, naime, još nisu naučila promatrati svoje okruženje i druge ljude kao ograničenje vlastitog Ja, kao granice samovolje. U svakom ljudskom dobu i uzrastu čovjek treba biti slobodan, treba mu biti darovana sloboda i tu slobodu treba stjecati. Ali u svakom uzrastu sloboda je uvjetovana, ponajviše ljudima s kojima se živi, njihovom slobodom. Stoga roditelji, odgojitelji i učitelji trebaju ponovno steći osjećaj za prenošenje tog ograničenja djeci, osjećaj neizmjernoga dara slobode, ali ograničene i uvjetovane slobode.
Spomenuti psihoterapeut dr. Michael Winterhoff donosi jedan primjer. Sarina majka Luise jako je ponosna na svoju kćer. Već od ranog djetinjstva Sarina majka je njegovala jasno načelo: Sara je trebala biti samostalna, trebala je razviti vlastitu osobnost i nikako nije smjela dopustiti da joj netko drugi propisuje što bi trebala a što ne bi trebala raditi. Tako je Sara uvijek bila poticana i podržavana u svojoj samosvojnosti, pa je već u dobi kad je išla u vrtić sama birala što će obući, u koje će vrijeme jesti i što bi se za nju trebalo pripremiti za jelo. Sama je birala i svoje društvo za igru. Ako bi se ipak u kući trebala pridržavati nekih pravila, ona su se trebala zajednički sastavljati i o njima se raspravljalo. U školi se Sara ponašala vrlo samostalno. Ali došao je trenutak kad je počela odbijati pisati domaće zadaće ili svirati violinu (a što je sama izabrala). Njezinoj majci nije jasno što se sa Sarom dogodilo, da u načelu vrlo ljutito odbija pisati zadaću ili vježbati sviranje. Pritom još galami na majku, a katkad je i fizički napadne udarajući rukama ili nogama. Bacanje stvari postao je omiljen način reakcije u konfliktnim situacijama, a pritom pretežno razbija baš one stvari koje majka posebno voli.
Iz ovoga primjera vidljivo je što se događa kada roditelji poželjnu samostalnost svoga djeteta zamjene izostankom svih pravila u njegovu svakidašnjem ponašanju. Sari nikada nitko u kući nije rekao što je dobro, a što loše, što smije, a što ne smije raditi. Sarini roditelji su u najboljoj namjeri mislili da poštuju antiautoritarni odgoj i time svojoj kćeri omogućuju rano sazrijevanje samosvojne osobnosti. Pri tome se nikada nisu zapitali može li Sara, sama od sebe, uopće doći do spoznaje da ona ne snosi odgovornost samo za sebe samu nego i za ljude s kojima živi, da je dakle tek poštovanje drugih ljudi, njihova vlasništva, njihova prostora i riječi ono što i nju samu čini čovjekom.
Potrebno nam je puno mudrosti u odgoju kako bismo svojoj djeci i mladima dali samo ono što im treba, a uskratili ono što ne doprinosi njihovoj psihičkoj zrelosti. Ono što najprije trebamo naučiti jest reći "ne" i postaviti djeci jasne granice kojih ćemo se dosljedno pridržavati. Time ćemo izbjeći probleme s kojima se danas suočavamo a oni govore o sve većem porastu agresivnog i nasilničkog ponašanja u djece i mladih. Ima jedno staro, gotovo civilizacijsko pravilo: valja se odgajati tako da se bude uvijek stroži prema sebi a velikodušniji prema drugima.

http://www.svjetlorijeci.ba/clanak/152/ ... -nasilnici

Post Reply

Return to “Prethodne teze”