Sve državne institucije bi trebale imati zakonsku obavezu da sadržaje svojih …

Početna Forum Debatologija Prethodne teze Sve državne institucije bi trebale imati zakonsku obavezu da sadržaje svojih …

Ova tema sadrži 6 replies, ima 6 voices. Vrijeme zadnjeg ažuriranja  Majda2267 11.09.2017. u 11:05.

Viewing 7 posts - 1 through 7 (of 7 total)
  • Autor
    Postovi
  • #73613

    STUDOMAT.ba
    Administrator

    Sve državne institucije bi trebale imati zakonsku obavezu da sadržaje svojih web stranica prilagode osobama sa invaliditetom, a posebno slijepim i slabovidim osobama?

    http://www.in-portal.hr/in-portal-news/vijesti/14066/dobra-vijest-grad-sarajevo-prvi-u-bih-prilagodio-web-stranicu-slijepim-osobama

    #73650

    ednaa
    Participant

    Pozdrav!
    Za ovu tezu branim afirmacijski stav.Zasto?Diskriminacija.Ona je svuda oko nas i ispoljava se obicno nad osobama sa invaliditetom.
    Kroz ovo bismo pokazali da ni takve osobe nisu uskracene za informacije koje su dostupne ljudima koje nemaju nikakvih teskoca.
    Mislim da je ovdje samo jedan kljucni pojam,a to su osobe sa invaliditetom.
    Osoba sa invaliditetom je osoba sa svojim pravima, dovedena u situaciju kada je onesposobljena za funkcionisanje, usled prostornih, ekonomskih i socijalnih barijera koja ta osoba ne može savladati na način kao i ostali građani.
    Izvor:( http://www.ehons.org/resursnicentar/o-invalidnosti )
    Kriterij:Zaustaviti diskriminaciju nad osobama sa invaliditetom.
    Argument:Diskriminacija osoba sa invaliditetom
    Potkrepa 1:
    U okviru projekta “IN”, finansiranog iz fondova Evropske unije, u gradovima BiH počelo je predstavljanje niza istraživanja i obavljanje javnih konsultacija o usklađenosti zakona Bosne i Hercegovine sa UN Konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom. Bez obzira na napredak učinjen na polju promocije i zaštite prava osoba sa invaliditetom, što uključuje i ratifikovanje UN Konvencije o njihovim pravima i donošenje strategija za unapređenje njihovog društvenog položaja na entitetskim nivoima, osobe sa invaliditetom ostaju jedna od naranjivijih grupa u društvu BiH i spadaju u grupe koje su među najizloženijim diskriminaciji u svim oblastima života, navode autori projekta IN.
    Jedna od posljednjih javnih konsultacija održana je u Banjaluci i odnosila se na analizu usklađenosti zakonodavstva na nivou BiH i Republike Srpske sa članom 27 UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom o pravu na rad i zapošljavanje. Dok je državni Zakon o javnim nabavkama donekle i unapređen kada su u pitanju osobe sa invaliditetom u odnosu na ranija rješenja, Zakon o PDV-u uopšte ne daje nikakve nediskriminirajuće olakšice prema toj kategoriji. Posebna priča je Zakon o zabrani diskriminacije, koji u načelu ne sprečava diskriminatorski odnos prema osnovnim pitanjima osoba sa invaliditetom pa i u zapošljavanju, kaže član radne grupe za ispitivanje usklađenosti zakona sa UN Konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom Veselin Rebić koji je i direktor Društva za zapošljavanje slijepih i slabovidih lica Federacije BiH.
    „U praksi se događa diskriminacija, što znači da ovaj zakon nije propisao mehanizme zaštite provedbe ovih odredbi, zbog čega su ove odredbe nedovoljno usklađene sa Konvencijom. Zato su određeni prijedlozi da se ovo treba uskladiti“, kaže Rebić.
    Posebno bi se kod zapošljavanja trebalo dotaći Zakona o zapošljavanju državnih službenika. Osobe sa invaliditetom smatraju da su tu potpuno diskriminisane. Isto tako predstavnici udruženja zastupaju tezu da bi osobe sa invaliditetom trebale dobiti pravo prvenstva kada je u pitanju zapošljavanje u svim javnim i državnim institucijama. Nezadovoljstvo je i što uopšte nema tačne evidencije o broju osoba sa invaliditetom koje traže posao. Najgori je osjećaj diskriminacije sa kojim se susreće svaka osoba sa invaliditetom u traženju posla. Jedna od njih je i Ana Kotur, koja trenutno honorarno radi na portalu ukljucise.
    „Mi nemamo nikakvu konkurentnost na tržištu rada jer nam nisu izjednačene neke mogućnosti prije tog tržišta rada – ni pristup zdravstvenoj zaštiti, ni pristup socijalnim uslugama, a onda ni pristup obrazovanju. Poslodavac, po nekom ustaljenom mišljenju smatra da osoba sa invaliditetom nije sposobna da radi ili nije sposobna da postigne onaj učinak koji je njemu potreban, a kamoli da unaprijedi radno mjesto na kojem radi ili poslovanje same institucije u kojoj radi, što svakako nije održivo i što je diskriminacija u najgorem obliku.“
    Predrasude i među visoko obrazovanim ljudima
    Slična iskustva prolazi i Vera Bošković. Kao gotovo potpuno slijepa osoba, završila je Pravni fakultet u Banjaluci u roku i s najvišim ocjenama. Pokazala se sposobnom da obavlja vrlo odgovorno razne poslove. No, i pored toga ne može da nađe zaposlenje, a većina poslova se zasniva na volonterskom angažmanu.
    „Čim čovjek odstupa od nekog prosjeka, on je manje konkurentan. Kod nas najbolje prolaze ljudi koji su na prosjeku nekih svojih sposobnosti. Ukoliko vi imate umanjenu neku svoju sposobnost, sigurno ste manje konkurentni. Drugi problem je to što one ostale sposobnosti nisu dovoljno promovisane. Predrasude svakako postoje, i to u najvećoj mjeri, što mene jako čudi, od visoko obrazovanih ljudi. Uglavnom oni smatraju da je neka paleta zanimanja za nas, da su neke određene institucije za nas“, smatra Vera Bošković.
    No, nisu samo zakonske zabrane ili obaveze nešto što bi trebalo pomoći u zapošljavanju. Lazo Babić, član radne grupe i predsjednik Organizacije amputiraca “UDAS” Banjaluka, ističe da bi trebalo povesti računa o tome da se daju veće povlastice i stimulacije za poslodavce koji bi zaposlili osobu sa invaliditetom.
    „Stimulisati sve ove mjere koje su ovde iznijete, koje postoje u zakonu a koje se ne primjenjuju. Da se primjenjuju sve te stimulativne mjere, da se gleda za povrat sredstava, ne samo gdje ima 51 posto zaposlenih invalida ili više, nego da se nešto da i onima koji imaju manje zaposlenih s invaliditetom. Tako bismo mogli da razriješimo veliku nezaposlenost lica s invaliditetom. Možemo mi da odradimo nešto, ali politika mora da odradi svoje“, kaže Babić.
    Osobe sa invaliditetom doživljavaju diskriminaciju i kod dobijanja potvrde o invalidnosti koja im je potrebna za zapošljavanje, priča Ana Kotur:
    „Osobe s invaliditetom imaju obavezu da prilikom prijavljivanja na Zavod za zapošljavanje, odnosno za konkurisanje na bilo koje radno mjesto, imaju potvrdu o procentu invaliditeta. Prema zakonskoj regulativi to je 40 posto invalidnosti, odnosno 70 posto tjelesnog oštećenja, što je posebna priča u smislu diskriminacije osoba s invaliditetom. Ta potvrda se vadi kod Fonda za penziono-invalidsko osiguranje. Taksa košta nekih 200 maraka.“
    Osim o zapošljavanju, u Banjaluci, Sarajevu i Brčko Distriktu biće održano još niz konsultacija posvećenih socijalnoj zaštiti, obrazovanju, zdravlju, sportu i kulturi, kaže koordinator projekta Mladen Protić.
    „Kada se sve to odradi”, kaže Protić, “i kada prikupimo sugestije na našu analizu, tačnije, komentare predstavnika institucija, kako javnih institucija tako i predstavnika organizacija osoba s invaliditetom, formiraće se konačni dokument o ovoj analizi, koji ćemo mi poslati parlamentima, državnom tako i entitetskim, i nastojati da se neki od ovih komentara – nadamo se što više – usvoje, da bi se zakonodavstvo što bolje uskladilo sa Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom.“
    Javne konsultacije dio su projekta „IN – Implementacija UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini“ koji Helsinški parlament građana Banjaluka sprovodi sa Organizacijom amputiraca „UDAS“, Savezom udruženja za pomoć mentalno nedovoljno razvijenim licima Republike Srpske, Savezom paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Federacije BiH i Udruženjem slijepih Kantona Sarajevo, a koji finansira Evropska unija.
    Izvor:( https://www.slobodnaevropa.org/a/25438831.html )

    Potkrepa 2:
    Znate li znakovni jezik? Vjerovatno ne. Vjerovatno ne znate ni da u BiH postoji Zakon o upotrebi znakovnog jezika, kojim je njegovo korištenje jezika obavezno u svim državnim institucijama. Njegova implementacija nikada nije zaživjela.
    Položaj osoba sa invaliditetom u BiH reguliše nekoliko stotina domaćih i međunarodnih propisa. Jednako veliki broj državnih, etitetskih i lokalnih vlasti, domaćih nevladinih organizacija registrovanih na različitim nivoima, kao i međunarodnih oganizacija bave se pitanjima osoba s invaliditetom, njihovim pravima i položajem u društvu.
    I pored toga, broj osoba koje žive sa invaliditetom u BiH je još uvijek nemoguće tačno utvrditi. Agencija za statistiku BiH procijenjuje, na osnovu podataka dobivenih od službi za socijalni rad i PiO fondovima u oba entiteta, da više od 270.000 građana ima status invalida. Prema domaćim zakonima, taj status mogu ostvariti one osobe koje su rođene sa urođenim ili stečenim oštećenjem sluha i/ili vida, fizičkim invaliditetom, intelektualnim poteškoćama, autizmom, te mentalnim i duševnim oštećenjima. UN konvencija o pravima osoba sa invaliditetom uključuje i osobe sa dugotrajnim fizičkim, intelektualnim, mentalnim ili osjetilnim oštećenjima.
    BiH je ratificirala Konvenciju u martu 2010. godine, te za njeno provođenje zaduženo je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice (koordinirajuću ulogu ima Ministarstvo civilnih poslova). Nadgledanje njihovog rada je na Vijeću za osobe sa invaliditetom, koje je osnovalo Vijeće ministara BiH, a sastavljeno je od predstavnika/ca različitih nivoa vlasti i nevladinih organizacija.
    Na žalost, i pored svih konvencija i zakona, svakodnevnica osoba sa invaliditetom je ispunjena preprekama – preprekama u kretanju, preprekama u komunikaciji sa drugima, preprekama u obavljanju sitnih svakodnevnih poslova o kojima drugie i ne razmišljaju. Životne odluke – obrazovanje, posao, samostalan i/ili porodičan život, nisu stvar ličnog izbora, već ovise o tome koliko je zajednica spremna da poštiva zakone i postavi rampu na ulaz u zgradu i lift; uključi lične asistente u nastavu; shvati da nečije fizičke karakteristike nisu razlog za život između četiri zida, i da svaka osoba ima potencijale koji se mogu – i moraju – razviti i iskoristiti.
    Serijal ”Lica diskriminacije: osobe sa invaliditetom u BiH” vam donosi presjek zakona, praksi, problema i pozitivnih primjera kada je riječ o obrazovanju, stanovanju, socijalnim i zdravstvenim pravima osoba sa invaliditetom u BiH. Nadamo se da će poslužiti kao koristan izvor informacija za dalja istraživanja o ovoj temi, ali i kao podsticaj za promišljanje o tome koja je naša odgovornost kao zajednice prema onima kojie su na marginama ovog društva.
    Zakoni: idealno neprimjenljivi
    Svaki od entiteta – FBiH i RS – ima svoj zakon koji reguliše pitanje ”rehabilitacije, osposobljavanja i zapošljavanja osoba sa invaliditetom”. Zakoni predviđaju i osnivanje fondova za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Također, određeni su opći i posebni uslovi za zapošljavanje osoba sa invaliditetom – prvi se odnose na zapošljavanje u institucijama i firmama koje nisu specijalizovane za zapošljavanje osoba sa invaliditetom; druge se odnose na organizacije, firme koje su osnovane radi zapošljavanja osoba sa invaliditetom.
    U odnosu na rad i radne sposobnosti, zakoni definišu da status osobe sa invaliditetom imaju pojedinci sa trajnim ili privremenim tjelesnim, mentalnim ili slušnim oštećenjima, a koji najmanje 12 mjeseci smanjuju njihovu radnu mogućnost. Zakon u RS-u u ovu kategoriju ubraja još i osobe s intelektualnim poteškoćama, što nije slučaj u FBiH. U RS-u osobe mora se dokazati minimum 40% invalidnosti, i 70% tjelesnog oštećenja; dok je u FBiH minimalni invaliditet 60% i 70% kod tjelesnog oštećenja, smanjene radne sposobnosti, lake i umjerene retardacije.
    Izmjenama i dopunama ovog zakona u FBiH, poslodavci su dužni da do kraja 2013. godine zaposle najmanje jednu osobu sa invaliditetom na svakih 16 zaposlenih. Ukoliko to ne ispune, dužni su mjesečno na račun Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom uplatiti poseban doprinos za poticaj pri zapošljavanju ove kategorije, a koji iznosi 25 % od prosječne bruto plaće u tom entitetu.
    Slično propisuje i zakoni koji se primijenjuje u RS-u, s tim da u slučaju da poslodavac ne zaposli jednu osobu s invaliditetom na svakih 16 zaposlenih, dužan je mjesečno uplatiti u fond u tom entitetu doprinos u visini od 0,2 % od isplaćene bruto plate svih zaposlenih.
    Ipak, mnogi poslodavci ne poštuju svoje obaveze.
    Prema podacima Fondova iz oba entiteta 1.845 osoba sa invaliditetom je zaposleno na osnovu pogodnosti koje omogućavaju zakoni i sredstva fondova (od čega 1.445 osoba u RS-u i 400 u FBiH). Istovremeno, u Fondovima ističu da je ukupan broj zaposlenih znatno veći i da se donošenjem ovih zakona u oba entiteta praksa zapošljavanja osoba s invaliditetom unaprijedila.
    Osobe s invaliditetom zapošljavaju se u različitim sektorima, ali ovisno o kategoriji invalidnosti. Dosadašnja istraživanja pokazuju da poslodavci češće zapošljavaju osobe s manjim stepenom invalidnosti, nego one kod kojih je taj procenat veći (posebno na području RS-a). Također, kako u privatnom tako i javnom sektoru, češće se zapošljavaju osobe koje su ratni vojni invalidi.
    U Federalnom fondu objašnjavaju da je diskriminacija nad osobama s invaliditetom prisutna kako u obrazovanju, tako i kasnije prilikom zapošljavanja jer mnogi poslodavci ne iskazuju povjerenje ovoj kategoriji i kada potpuno ispunjavaju sve predviđene uslove.
    Ipak, pozitivan primjer zapošljavanja osoba s invaliditetom je u preduzeću “Patriot” d.o.o. iz Bijeljine. Ovo preduzeće bavi se uslužnom djelatnošću i ima zaposlenih 30 osoba s invaliditetom. Određeni broj osoba s invaliditetom zapošljava se, najčešće sezonski, u javnim preduzećima “Rad”, “Park” i “Pokop” u Sarajevu. Lanac DM prodavnica također je prethodnih godina zaposlio nekoliko osoba s intelektualnim poteškoćama u Sarajevu, a odnedavno i sarajevska Općina Novi Grad na poslovima telefonskih operatera dvije osobe oštećenog vida.
    Kako bi se unaprijedilo zapošljavanje osoba sa invaliditetom, Savez SUMERO osnovao je preduzeće “Uspon” koje je uspostavilo i prvi portal za zapošljavanje osoba s invaliditetom. U svom djelovanju, “Uspon” je fokusiran na edukaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, te pomaganje pri apliciranju na poslove. Trenutno broji više od 150 registrovanih klijenata koji aktivno traže zaposljenje.
    Na osposobljavanju i zapošljavanju gluhih i gluhonijemih osoba više od 50 godina bavi se i organizacija “Pismolik” iz Sarajeva. “Pismolik” zapošljava osobe i sa 80 i 100 % invaliditeta, te bave se grafičkim uslugama. Pogledajte priču o ovoj jedinstvenoj firmi u BiH.
    Izvor:( http://www.diskriminacija.ba/osobe-sa-invaliditetom-u-bih-zapo%C5%A1ljavanje-i-pravo-na-rad )

    Potkrepa 3:
    Položaj osoba sa invaliditetom u BiH reguliše nekoliko stotina domaćih i međunarodnih propisa. Jednako veliki broj državnih, etitetskih i lokalnih vlasti, domaćih nevladinih organizacija registrovanih na različitim nivoima, kao i međunarodnih oganizacija bave se pitanjima osoba s invaliditetom, njihovim pravima i položajem u društvu.
    I pored toga, broj osoba koje žive sa invaliditetom u BiH je još uvijek nemoguće tačno utvrditi. Agencija za statistiku BiH procijenjuje, na osnovu podataka dobivenih od službi za socijalni rad i PiO fondovima u oba entiteta, da više od 270.000 građana ima status invalida. Prema domaćim zakonima, taj status mogu ostvariti one osobe koje su rođene sa urođenim ili stečenim oštećenjem sluha i/ili vida, fizičkim invaliditetom, intelektualnim poteškoćama, autizmom, te mentalnim i duševnim oštećenjima. UN konvencija o pravima osoba sa invaliditetom uključuje i osobe sa dugotrajnim fizičkim, intelektualnim, mentalnim ili osjetilnim oštećenjima.
    BiH je ratificirala Konvenciju u martu 2010. godine, te za njeno provođenje zaduženo je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice (koordinirajuću ulogu ima Ministarstvo civilnih poslova). Nadgledanje njihovog rada je na Vijeću za osobe sa invaliditetom, koje je osnovalo Vijeće ministara BiH, a sastavljeno je od predstavnika/ca različitih nivoa vlasti i nevladinih organizacija.
    Na žalost, i pored svih konvencija i zakona, svakodnevnica osoba sa invaliditetom je ispunjena preprekama – preprekama u kretanju, preprekama u komunikaciji sa drugima, preprekama u obavljanju sitnih svakodnevnih poslova o kojima drugie i ne razmišljaju. Životne odluke – obrazovanje, posao, samostalan i/ili porodičan život, nisu stvar ličnog izbora, već ovise o tome koliko je zajednica spremna da poštiva zakone i postavi rampu na ulaz u zgradu i lift; uključi lične asistente u nastavu; shvati da nečije fizičke karakteristike nisu razlog za život između četiri zida, i da svaka osoba ima potencijale koji se mogu – i moraju – razviti i iskoristiti.
    Serijal ”Lica diskriminacije: osobe sa invaliditetom u BiH” vam donosi presjek zakona, praksi, problema i pozitivnih primjera kada je riječ o obrazovanju, stanovanju, socijalnim i zdravstvenim pravima osoba sa invaliditetom u BiH. Nadamo se da će poslužiti kao koristan izvor informacija za dalja istraživanja o ovoj temi, ali i kao podsticaj za promišljanje o tome koja je naša odgovornost kao zajednice prema onima kojie su na marginama ovog društva.
    Zdravstvena i socijalna zaštita
    Prema zakonima o socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti (FBiH i RS) osobe s invaliditetom i/ili intelektualnim teškoćama, imaju pravo na mjesečnu novčanu pomoć, osposobljavanje za život i rad, smještaj u drugu porodicu ili ustanove socijalne zaštite, usluge socijalnog ili nekog drugog stručnog rada, kućnu njegu i pomoć u kući, i još mnogo toga. Ali, većina ovih mogućnosti ostaje na papiru.
    Zakoni nalažu i da neratni invalidi mogu primati novčanu pomoći, ali imaju i pravo na pomoć za njegu, ortopedski dodatak, osposobljavanje za rad, prioritet pri zapošljavanju itd. Iznos novčanih primanja neratnih invalida u FBiH dodjeljuje se samo osobama sa najmanje 90% invalidnosti i varira od 219 do 396 KM mjesečno. Na području RS-a neratni invalidi imaju jedino pravo na mjesečni dodatak za pomoć i njegu druge osobe u iznosu od 41 KM.
    Posebna prava su predviđena za civilne žrtve rata. U Federaciji BiH, to je osoba čiji je invaliditet najmanje 60%, nastao uslijed ”rane, povrede ili ozljede dobivene: zlostavljanjem u toku rata ili neposredne ratne opasnosti, događajima vezanima za ratna dešavanja, eksplozijom neeksplodiranih ubojnih sredstava nakon rata, te diverzantskim odnosno terorističkim akcijama.” U RS-u je zakon nešto specifičniji – civilne žrtve rata su osobe kod kojih je nastupilo oštećenje organizma najmanje 60%, ”te koje su zadobile povrede ili ozljede usljed zlostavljanja, silovanja, lišavanja slobode ili u zbjegu od neprijatelja, kao i prilikom ranjavanja ili zadobilo povrede od zaostalih vojnih materijala.”
    Na području FBiH socijalna primanja obezbjeđuju se iz budžeta entiteta i kantona, ovisno o stepenu invalidnosti. Zbog neusklađenosti zakona na nivou cijele BiH osobe s invaliditetom ne ostvaruju jednaka prava predviđena ovim zakonima.
    Posebnu grupu osoba s invaliditetom čine bivši pripadnici policijskih i vojnih struktura koji su učestvovali u ratnim dejstava na području BiH. Njihova prava regulisana su entitetskim zakonima: Zakonom o pravima boraca i članova njihovih porodica u FBiH, Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS, te Zakonom o pravima obitelji poginulih branitelja i ratnih vojnih invalida Brčko Distrikta.
    Ratni vojni invalidi prema zakonima imaju pravo na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć drugog lica, ortopedski dodatak, i sl. Iznos lične invalidnine ovisi o stepenu oštećenja organizma (uključujući i bolesti koje su nastupile nakon okončanja sukoba, a u vezi su sa istim) te ovisi o području u kojem žive. Procenat invalidnosti naveden je u zakonima FBiH i RS, te se kreće od 20 – 100%. Ova kategorija invalida, prema zapažanjima Misije OSCE-a u BiH, uživa veća prava u odnosu na tzv. neratne invalide ili civilne žrtve rata. Razlika u iznosu novčanih primanja koju primaju neratni u odnosu na ratne vojne invalide u oba entiteta nekoliko puta manja.
    Neratni invalid sa 100 % invaliditeta u FBiH može primiti iznos od oko 390 KM, dok ratni vojni invalid sa istim procentom invaliditeta može mjesečno primiti i iznos veći od 1.800 KM. Neratni invalid sa visokim stepenom invalidnosti u RS-u najviše može primiti 41 KM, dok ratni vojni invalid sa istim stepenom invalidnosti ima preko 1.800 KM primanja.
    Daleko je zdravlje
    Iako zakoni koji regulišu ovu oblast (između ostalih) zabranjuju bilo kakvu diskriminaciju između različitih kategorija invalida, praksa je drugačija. To se posebno očituje na polju zdravstvene zaštite. U Strategiji za izjednjačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom u FBiH 2011-2015 navodi se da određeni broj osoba s invaliditetom nije čak ni zdravstveno osiguran, zbog čega nisu u mogućnosti ostvariti prava predviđena zakonima u polju zdravstvene zaštite.
    Najveći problemi javljaju se prilikom kupovine lijekova ili zdravstvenih pomagala. Zbog toga su vlade oba entiteta utvrdilelistu ortopedskih pomagala i esencijalnu listu lijekova. Međutim, i one osobe koje imaju regulisano zdravstveno osiguranje, zbog nepostojanja adekvantih ustanova za njihovo liječenje ili rehabilitaciju nekada su primorane da odu u druge gradove, ili čak države kako bi dobili liječniku pomoć. Tako roditelji djece s invaliditetom iz Trebinja često, da bi ostvarili pravo na određene aspekte zdravstvene zaštite, moraju putovati u Banja Luku, ali zbog prevelike udaljenosti gradova odlučuju se na odlaske u Podgoricu (Crna Gora), koja im je geografski bliža.
    Izvor:( http://www.diskriminacija.ba/osobe-sa-invaliditetom-u-bih-zdravstvena-i-socijalna-za%C5%A1tita )

    Potkrepa 4:
    Osobe s invaliditetom
    Zakoni kojima se regulišu prava osoba sa invaliditetom na svim nivoima i dalje diskriminišu osobe čiji invaliditet nije uzrokovan ratnim dejstvima.
    Prijedlog izmjena Zakona o zabrani diskriminacije BiH (vidjeti 3.6 Suzbijanje diskriminacije) predviđa uvođenje invaliditeta kao osnove za zabranu diskriminacije, čime bi bio načinjen pozitivan pomak u zaštiti prava osoba sa invaliditetom. Propisi za građevinsku pristupačnost i prilagođavanje postojeće infrastrukture osobama s invaliditetom postoje, ali nedostaju niži provedbeni akti i dosljedna primjena na terenu. Pozitivan je primjer usvajanja novog pravilnika o obilježavanju vozila osoba s invaliditetom na nivou Bosne i Hercegovine u decembru 2015. godine, čija će primjena makar donekle unaprijediti pristupačnost za osobe s invaliditetom.
    Ne postoji zakonska obaveza revizije odluka o oduzimanju poslovne sposobnosti osobama s intelektualnim i mentalnim invaliditetom (koje povlači ukidanje drugih prava kao što su prava na posjedovanje i nasljeđivanje imovine, raspolaganje vlastitim novcem itd.), niti su obezbijeđeni uslovi za vršenje redovnih revizija, čime se praktično isključuje mogućnost vraćanja poslovne sposobnosti i grubo se krše prava osoba s intelektualnim i mentalnim invaliditetom, od kojih se veliki broj nalazi u institucijama zatvorenog tipa. Država bi trebala osigurati pravna rješenja kojima će se obezbijediti različiti oblici podrške u donošenju odluka osobama s intelektualnim i mentalnim invaliditetom. Država nema plan za usklađivanje postojeće legislative sa Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom, a implementacija prava definisanih Konvencijom još je daleko.
    Trenutno stanje
    Nije zabilježen pomak u radu organa vlasti na stvaranju jednakih mogućnosti za osobe sa invaliditetom. Nepristupačnost fizičkog okruženja, zajedno sa neadekvatnim ili nedostajućim ortopedskim i drugim pomagalima, nepostojanje javnog prevoza za osobe sa invaliditetom, te nedostatak informacija prilagođenih slijepim, gluhim i osobama s intelektualnim poteškoćama doprinose isključivanju osoba s invaliditetom iz svih društvenih aktivnosti. U oba entiteta, strategije za izjednačavanje mogućnosti i unapređenje položaja osoba s invaliditetom istekle su 2015. godine i u najvećoj mjeri nisu implementirane. U Federaciji BiH, indeks provedbe je 0,6 na skali 0-3, a pozitivno je ocijenjena samo oblast zapošljavanja, što je vjerovatno rezultat činjenice da je vrlo malo osoba s invaliditetom uopće bilo zaposleno prije donošenja Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom (2010).
    Međutim, žene sa invaliditetom (naročito sa većim stepenom invaliditeta) teže se zapošljavaju, nego muškarci, bez obzira na kvalifikacije, jer poslodavci prednost daju kategoriji ratnih vojnih invalida. Od ukupnog broja osoba sa invaliditetom zaposlenih u 2015. godini u FBiH, žene čine 26,6% (66 od 248), a u Republici Srpskoj samo 6,2% (34 od 547) za period od 2013. do 2016. godine. Žene sa invaliditetom slabije su zastupljene i u političkom životu. Od ukupno 10 predstavnika/ca organizacija osoba sa invaliditetom u Vijeću za osobe sa invaliditetom BiH, samo dvije su žene, dok ih uopće nema u državnom i entitetskim parlamentima, na izbornim listama, ni na čelu neke javne institucije.
    I dalje nije osigurana adekvatna i dostupna zdravstvena zaštita za osobe s invaliditetom. Neujednačen pristup zdravstvu i dalje je poseban problem u Federaciji BiH, gdje je zdravstvo u nadležnosti kantona. U oba entiteta, nabavka asistivnih pomagala zasniva se samo na medicinskoj procjeni invaliditeta, dok se individualne potrebe ne uzimaju u obzir. Pisane informacije za pacijente/ice nisu dostupne u alternativnim formatima (Brajevo pismo, audio trake, uvećana štampa). Pristup zdravstvenoj zaštiti posebno je otežan ženama s invaliditetom, za koje nije obezbijeđena adekvatna oprema (mamografi za pregled dojki, stolovi za porode i ginekološke preglede). U cijeloj BiH postoje samo četiri stola prilagođena ženama u kolicima, ali medicinsko osoblje nije adekvatno obučeno za njihovo korištenje. Žene s invaliditetom stoga koriste zdravstvene usluge samo u slučaju značajnih tegoba i gotovo nikada ne obavljaju preventivne preglede.
    Nije obezbijeđeno kvalitetno inkluzivno obrazovanje djece s invaliditetom u redovnom školskom sistemu, ni budžetska podrška za njegovo uspostavljanje na bilo kojem nivou vlasti. Država ne obezbjeđuje ni redovnu i adekvatnu finansijsku podršku za efikasan rad udruženja osoba s invaliditetom, te angažman osoba s invaliditetom uglavnom ovisi o programima edukacije drugih nevladinih organizacija, njihovih ličnih i kapaciteta njihovih organizacija.
    Izvor:( http://eu-monitoring.ba/alternativni-izvjestaj-za-bih-2016-osobe-sa-invaliditetom-i-dalje-na-marginama/ )

    Potkrepa 5:
    Evropske regule su jasne: diskriminacije između osoba s invaliditetom, ratnih i neratnih – ne smije biti.
    Ko god bude na vlasti moraće provesti reformu u tom segmentu, i izjednačiti prava svih osoba, jer tako traže međunarodne institucije. Fondacija za socijalno uključivanje u BiH organizirala je javnu raspravu, kojom se ova osjetljiva tema pokušava približiti što široj javnosti.
    U debati su učestvovali predstavnici vlasti, opozicije, nevladinog sektora i medija, i moglo bi se reći da su zaključci jednoglasni: osobe s invaliditetom su ponižene, vlast je socijalno neosjetljiva, i koristi populaciju osoba s invaliditetom isključivo kao dio glasačke mašine.
    To se iz više razloga mora prekinuti: osnovni je to što bi pravnim putem država izgubila sve eventualne tužbe koje bi neratne osobe sa invaliditetom podnijele protiv nje, i tako završila u bankrotu. Drugi, ali nikako manje važan je da se budućnost ne može graditi na sukobima unutar populacije osoba s invaliditetom, niti na neoliberalnoj ideologiji koju pod svaku cijenu zagovaraju međunarodne finansijske institucije.
    Glavnu polugu u svemu, ipak, čini vlast koja mora uvjeriti ratne vojne invalide da uspostavljanjem balansa sa neratnim, praktično, ne gube ništa.
    Pomoćnik ministra rada i socijalne politike Federacije BiH Dobrica Jonjić govorio je o socijalnom statusu osoba s invaliditetom:
    “Diskriminaciju moramo priznati, da bismo je mogli liječiti. Vaš socijalni status, ako ste osoba s invaliditetom, presudno zavisi od toga da li ste RVI, neratna osoba sa invaliditetom ili civilna žrtva rata. Ako neko na određeno mjesto dolazi sam, a neku osobu neko mora dovesti, dolazak osobe s invaliditetom je skuplji za cijenu koju ja nisam morao platiti.
    U Ministarstvu smo dosad imali nekoliko pokušaja na kojima istrajavamo da se ukinu neki od oblika sveprisutne diskriminacije među osobama sa invaliditetom po osnovu invaliditeta.
    Zalažemo se za jednaka prava i mogućnosti, s ciljem da se osobe sa invaliditetom dovedu u ravnopravan položaj sa osobama koje nemaju taj invaliditet. Ministarstvo rada i socijalne politike FBiH je pokušalo da kroz Zakon o jedinstvenim načelima i okviru materijalne potpore OSI (osoba s invaliditetom), dovede u istu ravan pred zakonom. U jednom društvu osnovna stvar treba biti da se građani jednako tretiraju po istom osnovu pred zakonom. Radi se o zakonu koji na jedan praktičan način, ne oštećujući nikoga poništava diskriminaciju”.
    Jonjić je ponudio i prijedlog rješenja:
    “Situacija izgleda ovako: trenutno su na snazi razni zakoni koji različito tretiraju osobe sa invaliditetom. Iznosi se kreću od 403 KM kao maksimalan iznos koji jedna neratna osoba s invaliditetom može ostvariti, do 1900 KM koje ostvari ista osoba u istom stanju invaliditeta, a ratni je vojni invalid. Ta razlika je drastična. Kako ne oštetiti ratnog vojnog invalida, a da se po osnovu invaliditeta ljudi izjednače? Mi smo u tom zakoni predložili jedno praktično rješenje – da se po osnovu invaliditeta ljudi izjednače, kroz istu osnovicu i kroz isti nivo dostignutih prava; a sve ono što boračkoj populaciji država želi dati u ime zasluga za odbranu domovine, za žrtvu podnešenu u ratu, za pretrpljenu traumu, ili bilo kako ćemo nazvati ta prava da kroz drugi oblik prava, kroz drugo pravo koje oni treba da ustanove u svom zakonodavstvu.”
    Dodavši da ovime niko ništa ne nameće braniteljskoj populaciji, nego se BiH treba izvući iz gliba diskriminacije i iz praktičnih razloga:
    “Po osnovu invaliditeta se ova situacija više ne može trpiti. Desetine hiljada ljudi su pod diskriminacijom zbog invaliditeta, i bojim se situacije da se ljudi ne organiziraju i ne tuže – pred međunarodnim sudovima država bi sve sporove izgubila”.
    Na opasku novinara “da bi bilo neke pravde kad bi građani tužili državu i ispraznili njene kase zbog diskriminacije”, Jonjić je reagovao:
    “Vlast nema hrabrosti i volje da donese jedan praktičan zakon, odnosno da pogleda šta piše u tom zakonu, da se vidi da to nije protiv boračke populacije, da tu niko neće biti oštećen. Sve osobe, ispod 60 posto invaliditeta bile bi tretirane kroz druga prava, posebno boračka populacija – kroz borački dodatak, ne bi se ni njima uzimalo što su dostigli, samo se ne bi zvalo pravo na invalidninu ili ortopedski dodatak, nego bi se zvalo borački dodatak, znači ne po osnovu invaliditeta, nego po osnovu zasluga za odbranu države. To je različit pravni temelj. To je plan koji smo mi smislili u ministarstvu, ali nam kroz parlament ne ide.
    Tako bi spasili društvo od eventualnih masovnih tužbi i sudovanja, i vratili dostojanstvo ljudima. I konačno se pohvalili pred međunarodnim institucijama da smo ukinuli diskriminaciju po osnovu invaliditeta”.
    Stop socijalnoj diskriminaciji i sporosti administracije
    Jusuf Balčinović iz Saveza Amputiraca Unsko-sanskog kantona akcent svog izlaganja upravo je stavio na oduzimanje dostojanstva osobama iz svih segmenata invalidske populacije:
    “Kao ratni vojni invalid, i kao predsjednik Saveza amputiraca USK, želim dati svaku podršku izjednačavanju prava. Svi smo skupa poniženi: socijala koja se dijeli drugim invalidima služi za preživljavanje. Ako ratni vojni invalid ima položen vozački – ne treba mu pratnja. I iza civilnih neko treba stati”.
    U vrlo nadahnutom i korisnom izlaganju, Balčinović se osvrnuo na način na koji se donose određene regule. I podvukao da se primanja ne trebaju povećavati onima koji ih već imaju, nego onima kojima su potrebna, kao i to da treba izvršiti pritisak da se rješava što brže jer su oni tu izabrani da rade. Svi imaju jednako pravo na život.
    Diskusija dr. Žarka Papića iz Inicijative za bolju i humaniju inkluziju, uglavnom je išla u smjeru onoga za šta se zalagao i u prethodnim javnim istupima a to su uzroci diskriminacije i preraspodjela sredstava koja se (ne) uplaćuju po tom osnovu:
    “U BiH se više ne može govoriti nježno: Vlada FBiH je totalno socijalno neosjetljiva. To je, između ostalog, i rezultat potpune neoliberalne doktrine koja vlada Reformskom agendom.
    U dijelu Reformske agende gdje se govori o tome da država mora obezbijediti pristojan život i dostojanstvo i da zato treba reforma socijalne zaštite, u konsultacijama sa Svjetskom bankom i MMF-om, to je jedina tačka gdje se pozivaju na konsultacije. U čemu je razlika između Reformske agende i memoranduma o aranžmanu koji se postigao – ni u čemu, samo što u reformskoj agendi nedostaje nekoliko pasusa koji govore o privatizaciji državnih preduzeća”.
    Nerazumijevanje stranog faktora i neodgovornost vlasti Strani faktor, kako ga naziva Papić, ne uzima nijednu od specifičnosti BiH, a rezolutno traži da se za socijalna davanja ne izdvaja ni marka više. A domaća vlast prema tome nastupa hladno i nezainteresovano: «Zakoni i programi ostavljaju se za tzv. izbornu godinu, 2018.
    “Naš zadatak je da ovu temu držimo otvorenom i da je naglasimo direktno, a jedini objektivni saveznik ovoj zagovaračkoj kampanji su mediji. Ko mi sad može navesti ime političara koji je u posljednje dvije godine, u kontekstu BiH rekao siromaštvo, socijalna pravda, socijalne nejednakosti… ? Ne mogu da se sjetim nijednog”.
    Papić govori i o konkretnim ekonomskim pokazateljima:
    “Barata se pogrešnim podacima, i porede se neuporedive stvari: Albanija, recimo, nije bila u ratu, nema boračke populacije, nema RVI. A kad uzmemo samo ovo što je klasična socijalna zaštita, dječiji dodaci, dječija zaštita, stalna novčana pomoć, neratni invalidi, pa čak i civilne žrtve rata – to je ispod regionalnog prosjeka. Ovo izjednačavanje prava bi koštalo manje nego što bi bio godišnji prihod od poreza na kladionice. Ratnih vojnih invalida u Federaciji BiH ima sa postotkom invalidnosti od 20 do 100 posto, ima oko 42 000. A neratnih invalida sa 90 i 100 posto invalidnine ima 48 000. Kad bi uzeli i neratne sa manjim procentom – ima ih bar tri puta više, dakle blizu 150 000. Plus tri člana familije, u prosjeku, to je skoro pola miliona glasova. Boračke populacije su biračko tijelo vladajućih partija. Ovdje nije riječ o ratovanju sa RVI, nego ubjeđivanje njih da ne gube ništa”.
    U izlaganju Elvire Bešlije iz Saveza paraplegičara i oboljelih od dječije paralize FBiH mogla se čuti sva paradoksalnost tretmana invalidske populacije.
    “Ratni vojni invalidi imaju pravo na medicinsku rehabilitaciju. Osobe sa invaliditetom koji nije proistekao iz rata nemaju to pravo, osim u postoperativnom tretmanu. U takozvana grozna Titova vremena, mogli smo ići na rehabilitaciju kad god nam je to bilo potrebno, a danas ne možemo ukoliko to sami ne platimo. Drugo, dramatična je razlika u ostvarivanju prava na ortopedska i druga pomagala i o tome treba govoriti”.
    Gospođa Bešlija je dodala nešto i o (ne)razumijevanju i (de)favoriziranju pozicija u društvu:
    “Nama je odmah poslije rata izgledalo normalno da je ratni vojni invalid dobio prilaz za stan ili lift, a mi koji radimo u Savezu paraplegičara – nismo. Nama je ono što je bilo nenormalno, bilo normalno – i to još uvijek traje”.
    U rad na ovoj socijalno gorućoj problematici uključile su se i Alma Kratina, zastupnica, iz Kluba Parlamentarki Federacije, inače članica Demokratske fronte koja je naglasila da je njezin osnovni motiv za politički angažman bila borba za ljudska prava:
    “Za mene je uvijek bilo neshvatljivo to da živimo u društvu koje i kroz zakone podržava ovakav stepen diskriminacije. Prošle godine sam pokrenula inicijativu za stvaranje osnovnih i tehničkih uslova, da se osobe s invaliditetom mogu obratiti sa govornice Zastupničkog doma i svi oni koji imaju nešto važno reći vezano za problematiku društva u kojem žive.
    Usvojena je inicijativa zastupnika i naišla je na razumijevanje. Međutim, radost je vrlo kratko trajala jer su se tehničke službe Parlamenta izjasnile da nema uslova da se to napravi.
    Pitanje diskriminacije je jedno od suštinskih pitanja u ovoj zemlji, i ako svijest svih nas ne bude na nivou, sve konvencije koje je ova država ratificirala, ne znam kako ćemo krenuti ka tom željenom putu ka EU”.
    Izlaganje Besime Borić (SDP), bivše ministrice za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice, te predsjednice Odbora za rad i socijalnu politiku SDP-a u srž je pogodilo odnos vlasti prema socijalnim grupacijama iz kojih dolaze osobe s invaliditetom:
    “Mi ne smijemo dozvoliti, a Vlade su sebi u toku ovih dvadesetak godina u nekoliko navrata radile upravo to, da se nekim zakonskim rješenjima posvađa grupacije civilnih i ratnih invalida, da ih se sukobi jedne s drugima, to je najstrašnija moguća stvar koja se može dogoditi”.
    Ova je debata pokazala da se, ukoliko postoje znanje, zainteresovanost, dobra volja i dijalog između socijalnih grupacija, diskriminacija može prevazići. No, za to još uvijek postoje ozbiljne prepreke. Kako reče, Hazim Junuzović iz Udruženja osoba sa cerebralnom paralizom i drugih onesposobljenja iz Sapne:
    “Da bismo krenuli prema Evropskoj uniji moramo očistiti zakone od kršenja evropskih konvencija”.
    A za to je potrebna najšira društvena akcija koja podrazumijeva promjenu shvatanja ovoga problema, pa i personalne rotacije onih koji spriječavaju ukidanje diskriminacije.
    Jer, pravo na život, jednako pripada svima. Pogotovo osobama sa invaliditetom.
    Izvor:( https://www.radiosarajevo.ba/metromahala/zmajevi/diskriminacija-osoba-sa-invaliditetom-i-kako-je-prevazici/258336 )

    Drugi argument:Nedostupnost medija gluhim i njemim osobama
    Potkrepa 1:
    Nijedna predizborna emisija, nijedan dnevnik ni debata nisu bili prilagođeni potrebama gluhonijemih osoba. Čak ni u noći u kojoj su objavljeni rezultati, Javni RTV servis u BiH nije imao tumače za osobe s poteškoćama u sluhu
    Javni servisi u Bosni i Hercegovini diskriminiraju građane koji imaju poteškoće sa sluhom, ali i sve druge koji spadaju u kategoriju građana s posebnim potrebama, time što ne prilagođavaju svoje programe. To nijemo posmatramo već godinama, ali smo se još jednom uvjerili tokom mjesec dana predizborne kampanje.
    Nijedna emisija u kojoj su kandidati predstavljali svoje programe, niti jedna centralna informativna emisija, nije bila prilagođena potrebama gluhonijemih osoba. Štaviše, u noći kada su objavljeni rezultati, javni servis nije imao tumače za osobe sa poteškoćama u sluhu. Time su javni servisi ne samo prekršili zakone koji vrlo jasno kažu da su “dužni” prilagoditi programe svim građanima, uključujući i gluhonijeme osobe, nego su i pokazali zabrinjavajući stepen diskriminacije prema jednoj grupi.
    Naravno, građane s posebnim potrebama zaboravili su i političari koji su se kandidovali na izborima jer niko od njih nije se sjetio zahtijevati od javnih servisa da osiguraju da njihove poruke dođu do svih građana. No, s obzirom da se neki od kandidata nisu čak odazvali ni na debate koje su javni servisi organizovali, jasno je da oni imaju “svoje” birače koji će im osigurati dovoljan broj glasova za pobjedu ili ostanak na vlasti, a svi ostali nisu bitni.
    Gluhonijeme osobe ne mogu putem javnih servisa dobiti ni informacije o rezultatima izbora, problemima sa prebrojavanjem listića; oni ne mogu pratiti ono što govore analitičari o stanju u Bosni i Hercegovini, niti jednu emisiju debatnog tipa… Oni ne mogu putem javnih servisa dobiti ni informaciju o vremenu, iz kulture, sporta… Nikakvu. Uz to, u emisijama javnih servisa se ni ne govori o problemima i potrebama ove kategorije stanovništva.
    Gluhonijeme osobe su isto tako ignorisane od svih drugih javnih institucija. Lično nikada nisam vidjela upute u, recimo, općini, sudu ili bolnici o tome gdje invalidne osobe mogu dobiti pomoć, mada je i to garantovano zakonom. Ne znam, a sumnjam, da policija ima službenike koji im mogu pomoći u komunikaciji s gluhonijemim osobama. Oni su naprosto prepušteni sebi, ili dobroj volji službenika i sugrađana koji su voljni da im pomognu.
    Uvijek me nanova plaši ignorantski odnos vlasti u ovoj zemlji prema njenim građanima, naročito onim sa specijalnim potrebama, najranjivijoj kategoriji stanovništva uz djecu i žrtve rata. No sve ove kategorije su jednako zanemarene, izuzev kada ih iskorištavaju u dnevnopolitičke svrhe. Gluhonijeme čak ni za to ne iskorištavaju. Oni jednostavno kao da ne postoje oko nas, a ima ih itekako.
    Tako su mediji i u ovom slučaju slika društva u kojem živimo, a koje nema osjećaja za građane koji imaju specijalne potrebe, mada svako od nas sutra može završiti u toj kategoriji. Takav javni servis pokazuje nam sliku društva sebičnih pojedinaca kojima je važnije parkirati automobil ili staviti na pločnik kafanski sto nego ostaviti prostor za osobe sa poteškoćama u kretanju, majke sa djecom, starije osobe… Javne institucije ignorišu sve građane sa specijalnim potrebama onemogućavajući im prilaze, pristup WC-ima, ili službenike koji znaju znakovni jezik kako bi dobili usluge koje su im potrebne. Invalidi u ovoj zemlji rijetko imaju pristup i vjerskim objektima i zdravstvenim ustanovama. Vlast je i gluha i nijema prema ovim problemima, kao i javni servisi.
    Prema definiciji, svrha postojanja javnog servisa je da služi javnosti, koja i finansira njihov rad. Mjesec dana prije izbora, javni servisi – ali i svi drugi elektronski mediji – potpuno su zanemarili građane sa poteškoćama sluha. Isto tako su ih zanemarili i političari koji su se kandidovali na ovim izborima. Diskriminacija na bilo kojoj osnovi vodi ka fašizmu, i ako na vrijeme ne reagujemo, kad-tad ćemo i sami postati dio neke od diskriminisanih grupa.
    Izvor:( http://analiziraj.ba/2014/10/26/za-javni-rtv-servis-u-bih-gluhonijeme-osobe-ne-postoje/ )

    #73911

    FriedrichNietzsche
    Participant

    Što se tiče izlaganja kolegica njen prviargument glasi “Diskriminacija osoba sa invaliditetom” s čime se slažem osobe sa invaliditetom jesu diskriminisane u našoj zemlji to je nažalost činjenica ali ne vidim kako je dokazivanje toga bitno za tezu jer u prvoj ptkrjepi kolegica navodi poteškoče pri zaposljavanju te dobijanju potvrde o invalidnosti a u drugoj iznosi podatke o broju osoba sa invaliditetom u BiH dalje se bavi time ko regulise njihov polozaj, sve to jeste tako i sve te podatke mozemo naci na internetu, mozemo mi ali osobe sa invaliditetom ne mogu to je ono o cemu govorimo, govorimo o nedostupnosti web sadržaja osobama sa invaliditetom sto je kolegica potpuno izostavila a to i jeste zapravo srž ove teze. U drugom argumentu se bazirala na RTV servise koji ustvari nisu drzavne institucije ( http://www.adresar.ads.gov.ba) niti web stranice tako da se opet odmakinje od onga sta je tema debate. Drugi argument uvazene kolegice takoder govori iskljucivo o gluhim i njemim osobama dok u tezi jasno stoji slijepe i slabovidne osobe. Dakle ono sta zaatupam i o cemu govorimo jeste zakonska obaveza prilagođavanja web sadrzaja osobama sa invalidotetom posebno slijepim i slabovidnim osobama, koju bi neosporno sve drzavne institucije trebale imati zbog trenutne nesostupnosti istih.

    #74001

    FriedrichNietzsche
    Participant

    Lijep pozdrav !
    Smatram da su mediji dostupni osobama sa invaliditetom u tako malom postotku da je skoro zanemarljiv. Zbog toga za ovu tezu zauzimam afirmaciski stav. Sve web stranice bi trebale da se prilagode osobama sa invalidotetom ne samo državne institucije. Kriterij za koji se zalažem glasi ” pristupačniji web sadrzaj osobama sa invaliditetom”
    Moj prvi argument odnosit će se na slijepe osobe „Nedostupnost medija slijepim osobama“
    Kao što znamo u našoj zemlji ne postoji niti jedna stranica koja je prilagođena slijepim i slabovidim osobamo kao potvrda tome govori i to do da se tek nedavno napravila stranica koju mogu da čitoaju odnosno slusaju slijepi i to je prva i jedina takva stranica. Dakle uz pomoć softvera ReadSpeaker stranica Mediacentra Diskriminacija.ba sada je prilagođena za korištenje i osobama s invaliditetom, prije svega slijepim i slabovidnim osobama.
    Korištenje softvera je jednostavno – klikom na ikonu “Poslušajte” pokrećete opciju čitanja određenog teksta, a postoji mogućnost i preuzimanja sadržaja ukoliko ga želite kasnije poslušati. Softver je moguće koristiti uz asistenciju ili samostalno u zavisnosti od vrste invaliditeta, piše media.ba.
    Ozvučavanje stranica i prilagođavanje online sadržaja osobama s invaliditetom još uvijek nije zaživjelo kako u našoj zemlji i regiji, tako ni u svijetu. Ovakav postupak prilagođavanja sadržaja na internetu koristan je slijepim i slabovidnim osobama kada nemaju čitač ekrana – softver za slijepe osobe, ali korištenje interneta olakšava i osobama s drugim poteškoćama ukoliko ne mogu dugo koristiti miš ili tastaturu.
    Ovo govori o neprilagođenosti medija osobama s invaliditetom postoji mnogo stranica koje bi te osobe mozda željele da posjete i da nešto pročitaju ali nazalosti nisu u mogučnosti.
    U BiH a i širom svijeta medijski sadržaji nisu dovoljno dostupni osobama sa invaliditetom i treba mnogo da se radi na ovom problemu da bi ti sadržaji postali barem malo pristupačniji svima.

    #74033

    Ljubicica200008
    Participant

    Dolazim opet do sličnog problema kao za temu vršnjačkog nasilja. Novac… Svako prilagođavanje mnogo košta. Ja sam kao ljudsko biće definitivno za prilagođavanje web stramica osobama sa invalidetom ali kako naći novac za sve to?

    #74035

    Esma_pjesma62
    Participant

    Ja se slažem i sa negacijskim i sa afirmacijskim stavovima… Naime, mislim da trebamo više uključiti osobe sa invaliditetom u rad institucija, a kako bolje nego prvo online? Dakle novac jeste problema ali se trebamo potruditi i pronaći novac…

    #74041

    Majda2267
    Participant

    Novac nikada ne smije prepreka da pomognemo drugom biću… Trebamo učiniti sve što možemo da nađemo novac…

Viewing 7 posts - 1 through 7 (of 7 total)

The topic ‘Sve državne institucije bi trebale imati zakonsku obavezu da sadržaje svojih …’ is closed to new replies.

160,179fanovaPRATITE
7,252pratilacaPratite
501pratilacaPratite