Neprovođenjem presuda Suda za ljudska prava u Strazburu, BiH pokazuje da podržava diskriminaciju?

STUDOMAT – Sve za studente na jednom mjestu! Forum Debatologija Prethodne teze Neprovođenjem presuda Suda za ljudska prava u Strazburu, BiH pokazuje da podržava diskriminaciju?

Ova tema sadrži 3 replies, ima 4 voices. Vrijeme zadnjeg ažuriranja  Layla199718 16.10.2017. u 09:11.

  • Autor
    Postovi
  • #74915

    STUDOMAT.ba
    Administrator

    Neprovođenjem presuda Suda za ljudska prava u Strazburu, BiH pokazuje da podržava diskriminaciju?

    https://www.slobodnaevropa.org/a/nve-bih-sud-u-strazburu/28780530.html

     

    #75048

    Lejla0312
    Participant

    Pozdrav.
    Branim afirmacijski stav za ovu tezu.
    Definirat ću ključne pojmove teze:
    Sva se ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i trebaju jedna prema drugima postupati u duhu bratstva.Ljudskim pravima smatraju se zajamčena prava pojedinca na zaštitu od države, prava koja mu pripadaju na temelju njegova postojanja kao čovjeka, prava koja u svakom slučaju ostaju održiva i država ih ne može ograničavati.
    Izvor: Opća deklaracija o ljudskim pravima.
    Europski sud za ljudska prava ustanovljen je Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu Konvencija) i djeluje u okviru najstarije europske organizacije, Vijeća Europe. Sjedište Europskog suda za ljudska prava je u Strasbourgu, u Francuskoj.
    http://www.mhrr.gov.ba/ured_zastupnika/o_uredu/default.aspx?id=171&langTag=bs-BA
    Kriterij: Zaštita ljudskih prava
    Argument I: Diskriminirajući ustav BiH
    Diskriminacija je opšte mjesto u političkom sistemu Bosne i Hercegovine, od rata pa do danas.
    Decembarska presuda Ustavnog suda BiH o diskriminatornim odredbama Ustava RS i Zakona o praznicima RS vezanim za dan Republike, kojom je potvrđeno da 9. januar ugrožava vitalne nacionalne interese Bošnjaka i Hrvata u Republici Srpskoj, jer se praznik proslavlja kao vjerski, isključivo pravoslavni praznik, podigla je velike tenzije u Republici Srpskoj, ali i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Smirivanju strasti nije doprinijelo ni pompezno obilježavanje dana Republike početkom 2016. godine, koje je tematizirano kao slavlje u odbranu nacionalnog prava Srba u BiH. Najviši politički i akademski zvaničnici Republike Srpske su okarakterisali presudu Ustavnog suda kao isključivo političku i negirali dalje provođenje ove presude i mijenjanje teksta ustava i zakona koji definiše ovu oblast.

    Problematizujući rad Ustavnog suda BiH, novinari i akademska zajednica otkrili su kako je presuda o neustavnosti dana Republike Srpske samo jedna u nizu donesenih presuda koje su poslije donošenja naprosto ostavljene u ladicu i nikada nisu doživjele svoju punu pravnu implementaciju. Pravi primjer ovakve ustavne prakse jeste odluka o konstitutivnosti naroda na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine, koja je inkorporirana u ustavno uređenje BiH odlukom Visokog predstavnika, a kasnije verifikovana i u većini parlamenata u zemlji. Iako dio ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine, odluka o konstitutivnosti nije ostvarila svoju prvobitnu namjenu: iskorjenjivanje diskriminacije povratnika u prijeratnim prebivalištima. To se nije desilo upravo zbog toga što odluka o konstitutivnosti svoju implementaciju nije doživjela na najnižoj razini – na razini kantona. Gotovo niti jedan kanton u Federaciji Bosne i Hercegovine nije implementirao odluku o konstitutivnosti naroda na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine ili, ukoliko je ustavom kantona implementirana odluka o konstitutivnosti, kasnije je nastao problem sa njenim provođenjem.

    Diskriminacija je opšte mjesto u političkom sistemu Bosne i Hercegovine, od rata pa do danas. Težnja da se etnički preglasa jedna ili čak obje etničke grupe dio je političkog spektra sve tri etničke političke nomenklature u BiH. Ono što je još veći problem jeste uticaj ovih etničkih političkih nomenklatura na dugoročno formiranje stavova kod građana Bosne i Hercegovine. Tako danas najčešće ni Bošnjaci, ni Srbi, ni Hrvati ne osjećaju empatiju u slučaju diskriminacije neke manjinske etničke grupe u svojoj zajednici. Štaviše, oni smatraju diskriminaciju normalnom i opravdavaju je sintagmom – „svako svojima da ide“. One društvene grupe koje su pogođene ovakvom politikom su isključivo povratničke društvene grupe. Bilo da se radi o Bošnjacima u Podrinju ili o Hrvatima u srednjoj Bosni ili Srbima u visokoj Krajini, njihov položaj je jednako težak i podvrgnuti su istoj formi diskriminacije.

    U okviru projekta „Ukidanje diskriminacije na etničkoj osnovi u Bosni i Hercegovini“, koji je uz finansijsku pomoć holandske ambasade u Bosni i Hercegovini realizovala Koalicija „Jednakost“ iz Sarajeva, urađeno je komparativno istraživanje ustavnih uređenja kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine. Istraživanje je pokazalo da većina kantona u Federaciji BiH ne garantuje neka od osnovnih ljudskih prava predviđenih odlukom o konstitutivnosti svim građanima. Tako na primjer:
    – jezik i pisma nisu ustavno ravnopravna u Hercegovačko-neretvanskom, Posavskom, Zapadno-hercegovačkom i Kantonu 10;
    – zaštita vitalnih nacionalnih interesa za sve narode postoji samo u Posavskom, Zapadno-hercegovačkom i Kantonu 10. U ostalim kantonima ne postoji;
    – Srbi nisu konstitutivan narod u Hercegovačko-neretvanskom, Posavskom i Kantonu 10;
    – U Hercegovačko-neretvanskom i Srednjobosanskom kantonu službeni simboli nisu uvažili ravnopravnost svih konstitutivnih naroda u BiH.

    Kao primjer iskorjenjivanja formalno-pravnih, ali i faktičkih elemenata etničke diskriminacije u publikaciji se navodi primjer Kantona Sarajevo.

    U Kantonu Sarajevo, pored toga što je implementirana odluka o konstitutivnosti naroda u kantonalni ustav i što se ona poštuje manje-više u potpunosti, implementirana je i presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju „Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine“. Kanton Sarajevo je u svojoj ustavnoj strukturi prepoznao kategoriju „Ostalih“ i implementirajući presudu u ustav zagarantovao prava ne-Bošnjaka, ne-Srba i ne-Hrvata. Ova praksa se pokazala kao uspješna i neophodno je pohvaliti njen značaj. Po pitanju iskorjenjivanja formalne etničke diskriminacije iz ustava, svi institucionalno-ustavni aranžmani u Bosni i Hercegovini mogu da uče od primjera Kantona Sarajevo.

    Pitanje formalnog iskorjenjivanja elemenata diskriminacije iz ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine još uvijek je ključno pitanje i posao koji treba biti napravljen. Taj posao predstavlja samo pola puta ka apsolutnom iskorjenjavanju diskriminacije u zemlji. Jer sve i da se usvoje svi ustavno-institucionalni aranžmani na formalnom nivou, veliki problem predstavlja njihova praktična provedba. A za provođenje nečega što vam je zakon ili ustav omogućio neophodno je postojanje političke volje da se konačno kaže „zbogom“ diskriminaciji na osnovu etničke pripadnosti. Danas se ipak čini da te volje nema, niti na nivou političkih nomenklatura koje vode procese i koje treba da omoguće formalno iskorjenjivanje diskriminacije i na državnom, i na etnitetskom, i na kantonalnom nivou, ali i na nivou političkog rezonovanja etničkih grupa kao kolektiviteta. I jedni i drugi su nastali i funkcionišu na diskriminaciji drugog i to se lako može uočiti na primjerima vođenja politika.

    Bošnjački politički korpus aklamativno aminuje poruke svojih političkih lidera koje insistiraju na centralističkom ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine, jer takav pristup garantuje navodnu sigurnost i bošnjačkoj političkoj nomenklaturi i bošnjačkom narodu kao najbrojnijem kolektivitetu.

    S druge strane, srpski politički korpus aklamativno aminuje poruke zvanične Banjaluke o navodnoj potrebi jačanja nadležnosti entiteta, kako bi srpski etnos imao sigurnost u Bosni i Hercegovini. Hrvatski politički korpus insistira na potrebi uspostavljanja trećeg entiteta, kako bi Hrvati bili ravnopravni sa druga dva konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini. Sve i jedan politički korpus, plašeći se sopstvene diskriminacije, priželjkuje institucionalni aranžman koji će obezbijediti upravo njima da budu diskriminator drugih. A upravo takav pristup ustavnim promjenama, na fonu „sve ili ništa“, osnovni je razlog izostanka bilo kakve vrste konsenzusa po pitanju uspostavljanja ustavnosti koja neće diskriminisati nikoga po etničkom osnovu.
    http://www.6yka.com/novost/99337/ko-je-sve-ustavno-diskriminisan-u-bosni-i-hercegovini
    Iako je Evropski sud za ljudska prava u Strazburu još sredinom 2014. godine donio presudu u korist Azre Zornić koja je tužila BiH za diskriminaciju, jer se kao građanka BiH na izborima nije mogla kandidovati za Dom naroda i Predsjedništvo BiH, sporne odredbe u Ustavu BiH do danas se nisu promijenile. To je tek jedna od presuda Evropskog suda kojom su utvrđene diskriminatorne odredbe Ustava BiH.

    Neprovođenje presuda Evropskog suda za ljudska prava je nedopustivo, smatra Faris Vehabović, sudija tog Suda sa sjedištem u Strazburu koji djeluje u okviru Vijeća Evrope, najstarije evropske organizacije.

    “Treba imati u vidu da Vijeće Evrope, čija je BiH članica od 2002. godine, konstantno prati izvršenje svih svojih presuda i sigurno neće dopustiti da jedna država kao što je BiH osam godina ‘vuče za nos’ Vijeće Evrope i ne izvršava presude Evropskog suda. Dakle, u cijelom tom paketu – imamo presudu Sejdić-Finci, gdje su u pitanju manjine, presudu Pilav, gdje su diskriminirani konstitutivni narodi zavisno od teritorije odakle dolaze i presudu Zornić, koja je ustvari zaokružila čitav taj problem na način da je uključila građane u priču o provođenju tih presuda”, navodi Vehabović.

    Nacionalne političke elite u BiH nisu zainteresovane za provođenje presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Zornić zato što ne žele da se odreknu ni najmanjeg dijela političke moći koju imaju prema postojećem institucionalnom sistemu, te da u političke institucije uvode neke nove aktere. S druge strane, provođenje ove, kao i presude Sejdić – Finci, otvara se niz pitanja koja se tiču promjene Ustava BiH, kaže profesor ustavnog prava na Pravnom fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu Goran Marković.

    “Političke elite se u raspravama o provođenju ove presude, isto kao i presude Sejdić-Finci, ne ograničavaju samo na pitanje kako omogućiti kategoriji ostalih da učestvuju u radu političkih institucija, nego postavljaju i neka druga pitanja koja odavno tište ustavni sistem BiH, kao što je, na primjer, da li će se moći ponoviti slučaj Željka Komšića, koji je dva puta biran u Predsjedništvo BiH, znamo na koji način i pod kojim okolnostima. Čim se sva ova pitanja postave onda je jasno da nema ništa od provođenja presude, jer nacionalne političke elite o svim ovim pitanjima imaju potpuno suprotna mišljenja”, navodi Marković.

    U vrijeme donošenja Ustava BiH, odnosno potpisivanja Dejtonskog sporazuma, cilj tih odredbi je bio da se zaustavi sukob obilježen genocidom i etničkim čišćenjem. To piše u presudi Sejdić-Finci gdje se navodi i da je u tom momentu bilo neophodno da se pristane na konstitutivne narode kako bi se osigurao mir. U predmetu Zornić, Evropski sud za ljudska prava je otišao korak dalje i u presudi iz 2014. godine naveo da poslije 18 godina od završetka rata u BiH, ne može postojati bilo kakav razlog za zadržavanje spornih ustavnih odredbi, podsjeća Faris Vehabović.

    “Ovdje se direktno govori o problemu koji potiče iz samog Ustava BiH. S obzirom na potrebu da se osigura stvarna politička demokratija, što implicira da nje trenutno nema, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će svakom građaninu BiH osigurati pravo da se kandiduje na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda, bez diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana BiH”, pojašnjava sudija Vehabović.

    Slučaj Zornić je tek jedna od presuda Evropskog suda kojom su utvrđene diskriminatorne odredbe Ustava BiH
    Slučaj Zornić je tek jedna od presuda Evropskog suda kojom su utvrđene diskriminatorne odredbe Ustava BiH
    Ustavom BiH izričito je predviđeno da samo pripadnici konstitutivnih naroda – Bošnjaci, Srbi i Hrvati – mogu biti birani u Predsjedništvo BiH i Dom naroda. Presude Zornić i Sejdić-Finci podjednako su važne jer obuhvataju i štite obje kategorije građana koje pripadaju grupi ostalih, a to su nacionalne manjine i nacionalno neopredijeljeni građani, kaže Goran Marković.

    “Tako da je u suštini jasno da iz jedne i druge presude slijedi da BiH, prije nego što promijeni Izborni zakon i da bi uopšte mogla da promijeni Izborni zakon, mora mijenjati Ustav”, dodaje profesor Marković.

    Neprovođenjem presuda Evropskog suda za ljudska prava političari u BiH pokazuju da su nesposobni za kompromis, ističe Marković.

    “Istovremeno, nacionalne političke elite u BiH šalju poruku da im nije mnogo stalo do nekih temeljnih principa kao što je zabrana diskriminacije, jer njih nije mnogo briga što je Evropski sud utvrdio da postoji diskriminacija makar i malog broj građana koji spadaju u kategoriju ostalih, zato što taj mali broj građana nije mnogo važan u izbornim računicama nacionalnih političkih elita”, kaže Marković.

    Naivno bi bilo očekivati da će se nešto promijeniti do izbora 2018. godine. Bosna i Hercegovina bez članstva u Vijeću Evrope, odakle bi mogla biti izbačena zbog neprovođenja presuda Evropskog suda u slučajevima Sejdić-Finci, Zornić i Pilav, ne može razmišljati o daljnjim evropskim integracijama, naglašava Faris Vehabović.

    “Naravno da postoje i oni kojima je čak interes da BiH ne bude u Vijeću Evrope, da se na taj način pokaže da nije funkcionalna država kojamože da riješi banalne stvari kao što je izvršavanje presuda najvišeg Suda u Evropi koji rješava o tim stvarima, ali protiv toga se treba boriti i treba naći pravi način da se pronađe ispravno rješenje”, zaključuje sudija Evropskog suda u Strazburu Faris Vehabović.
    http://www.slobodnaevropa.org/a/nve-bih-sud-u-strazburu/28780530.html
    Nisu glad, bijeda i čemer sudbina ovog naroda, oni su monstruozni produkt nacionalista. Presude Suda za ljudska prava u BiH se i dalje ignorišu jer građaninu daju legitimitet.
    rod voli barabe, narod bira barabe, pokazalo se to čak i u predanjima po kojima je narod mogao spasiti Isusa Hrista. Umjesto toga spasili su Barabu. Simbolički, taj izbor između dobra i zla predstavlja princip vlastitog samospasenja nasiljem, ali i pokazuje koliko su naše vlastite odluke podložne sugestiji. Osuda Isusova dolazila je od vođa i pravosveštenika, što implicira da narod više razmišlja njihovom, a ne svojom glavom.

    Ova priča o Isusu i Barabi neodoljivo me podsjeća na stanje u BiH, ali i u susjednim zemljama gdje se logika praznih stomaka konstantno povlači pred agresivnim nacionalizmom. Krvnici i kriminalci dominantne su figure u trasiranju društveno-političkih odnosa od 90-ih do danas, a njihov jedini i istinski neprijatelj su svi oni koji bi Bosnu i Hercegovinu rado vidjeli kao građansku državu. Bilo kakva ideja u tom pravcu guši se projiciranjem straha od novog rata u BiH, nasilje se protežira kao sredstvo zaštite jednog ili više naroda.

    Ovih dana intenzivno se širi strah od građanske aveti koja bi mogla progutati ionako majorizovane Hrvate u BiH. Najglasniji je lider HDZ-a Dragan Čović, ubjeđujući nas da Hrvati mogu biti legitimni samo ako žive na određenom prostoru. To odgovara profašistički orijentiranim vlastodršcima s jedne i druge strane Save. Jedni su Hrvate davno istjerali iz RS-a, a drugi godinama čiste Hrvatsku od Srba koji su od naroda postali manjina. Poklonici takvih ideologija davno su zacrtali pravilo o pokrštavanju, protjerivanju, pa i ubijanju trećine pripadnika drugog naroda zarad ostvarivanja vlastitih nacionalnih interesa. S njima bi zajedno pod ruku rado i dio Bošnjaka koji su odavno pobijedili antifašizam, nadajući se kako šerijat može i treba biti prihvaćena ideologija bar na određenom prostoru. Zajedničko im je i što ne mrze isključivo pripadnike drugih naroda, mrze i svoje koji ne misle kao oni.

    Oni su bogati, oni od ustava i zakona uzimaju ono što njima treba, jer da je drugačije, u BiH bi se provodile presude Suda za ljudska prava iz Strasbourga. Presude u slučajevima Sejdić – Finci, Pilav i Zornić protiv BiH jasno govore o diskriminaciji Srba, Hrvata, Bošnjaka, Ostalih, ali i građana koji se ne žele izjasniti o nacionalnosti. Toliko prolivene krvi, toliko protjeranih, raseljenih, silovanih, za šta, za novu diskriminaciju! I opet barabe prizivaju nasilje, a sve iz vlastitog straha od odgovornosti. Nisu glad, bijeda i čemer sudbina ovih naroda, oni su monstruozni produkt interesnih djelovanja koja nemaju namjeru da se zaustave, sve dok i posljednje zrno vrijednosti ne obezvrijede. U ime naroda, od naroda se otima, pljačka i uništava državna imovina i pretvara u privatno vlasništvo privilegovane grupe oko vlasti. Svako u svome toru.

    Izborni zakon ne valja, treba ga mijenjati, rekao je Ustavni sud. Barabi je do suda stalo kao do lanjskog snijega, osim ako to ne može iskoristiti za vlastitu korist. Zato mu treba buka, novi imaginarni vuk kojim će strašiti ovce da ne izlaze iz tora. Građani će pojesti narod. Turska, kojoj je do građanstva stalo k’o barabi do suda, navodno je izlobirala Njemačku da brisanjem prava konstitutivnih naroda u BiH obezbijedi dominaciju Bošnjaka. Hrvatska je opet navodno čak četiri puta to spriječila do sada.

    Sve je ovo dio predstave, folklora za mase, kako bi se pažnja isključivo usmjerila na promjene Izbornog zakona po mjeri nacionalista. Naruku im ide činjenica da bez tih promjena može biti blokirana implementacija izbornih rezultata, što bi mostariziralo cijelu BiH, a posebno Federaciju, što nacionalistima vjerovatno i ne bi bilo previše mrsko. Neprovođenje presuda Suda za ljudska prava s druge strane nema tih implikacija, pa se može beskonačno prolongirati. Još smo daleko od EU pa pokoja opaska o kršenju ljudskih prava neće škoditi, jer važnija su prava naroda.

    U svim normalnim državama pravo svakog pojedinca je da bira i da može biti biran, samo u BiH nije. Njima bi i dalje kapu trebali da kroje oni koji bi da ih biraju samo predstavnici njihovog naroda i to koji žive na već zacrtanom dijelu teritorija. Za sve drugačije biće potrebno da ljudi u BiH konačno otvore oči, da smognu hrabrosti i logiku praznog stomaka stave ispred nacionalnosti. Ne vjerujem da je drugačije biti gladan u Banjoj Luci, Mostaru ili Sarajevu, a priliku da pokažu koliko im je stalo do vlastitog dostojanstva građani u BiH imaće, bar prema najavama iz Inicijativnog odbora Ustavnopravne demokratske asocijacije, već 11. oktobra ove godine. Za tada su najavljeni protesti kako bi se provele presude Suda za ljudska prava.
    https://www.oslobodjenje.xyz/dosjei/kolumne/siri-se-k-o-fol-avet-gradanske-bih
    Želim da istaknem da su da je argument koji sam navela usko povezan sa kriterijem, a kriterij sa tezom debate koju afirmišem.

    #75071

    Esma_pjesma62
    Participant

    Mi u BiH ne znamo kako na šta da reagujemo. nekad smo za poštivanje ljudskih prava. Nekad baš i nismo. Nekada mislimo da je diskriminacija opravdana, nekada da nije. Ja mislim da diskriminacija nikada nije opravdana i nikada je ne smijemo podržati. I stvarno smo do sada trebali više naći rješenje da niko u državi ne bude diskriminiran.

    #75072

    Layla199718
    Participant

    BiH itekako podržava diskriminaciju. Govorimo da smo za ljudska prava ali dopuštamo da nam je dio građana diskriminiran i da im ne damo da budu birani na najviše funkcije. meni je to strašno! Još je strašnije što se o ovome uglavnom počne govoriti kada je vrijeme izbora i uvijek ostane samo na govoru.

The topic ‘Neprovođenjem presuda Suda za ljudska prava u Strazburu, BiH pokazuje da podržava diskriminaciju?’ is closed to new replies.