Ako BiH želi postati inkluzivno društvo, treba više raditi na uključenju djece sa poteškoćama u razvoju i učenju u sve sfere života?

STUDOMAT – Sve za studente na jednom mjestu! Forum Debatologija Prethodne teze Ako BiH želi postati inkluzivno društvo, treba više raditi na uključenju djece sa poteškoćama u razvoju i učenju u sve sfere života?

Ova tema sadrži 3 replies, ima 4 voices. Vrijeme zadnjeg ažuriranja  Majda2267 09.10.2017. u 08:15.

  • Autor
    Postovi
  • #74675

    STUDOMAT.ba
    Administrator

    Ako BiH želi postati inkluzivno društvo, treba više raditi na uključenju djece sa poteškoćama u razvoju i učenju u sve sfere života?

    https://www.radiosarajevo.ba/metromahala/teme/odusevljenje-publike-na-premijeri-inkluzivnog-mjuzikla-crvene-cipelice/276431

    #74865

    Lejla0312
    Participant

    Pozdrav.
    Za ovu tezu branim afirmacijski stav. Definisat cu ključne pojmove teze.
    Teškoće u razvoju su urođena ili stečena stanja organizma koja prema svojoj prirodi zahtijevaju poseban stručni pristup kako bi se omogućilo izražavanje i razvoj sačuvanih sposobnosti, a time i što kvalitetniji život.
    http://www.istrazime.com/djecja-psihologija/koja-je-razlika-izmedu-djece-s-posebnim-potrebama-i-djece-s-teskocama-u-razvoju/
    Kriteriji: Zdravo društvo
    Argument: Ukidanjem diskriminacije korak do zdravog društva

    Djeca s poteškoćama u razvoju
    Prema podacima UNESCO-a čak 10% djece rađa se s nekim oštećenjem ili ga pak stječe u ranoj dječjoj dobi. Ovaj prilično velik postotak trebao bi biti dovoljan poticaj za pojedince, ali i za zajednicu da se aktivno uključi u rješavanje problema koji ih očekuju u njihovom odrastanju. To prije svega podrazumijeva dodatnu edukaciju civilnog društva, odgajatelja, učitelja i profesora te ostalih pojedinaca koji su direktno ili indirektno uključeni u odgoj, obrazovanje i socijalizaciju ove djece. Ukoliko se ne razvija društvena svijest o ovoj problematici, djeci s poteškoćama u razvoju biti će onemogućeno ravnopravno sudjelovanje u različitim segmentima svakodnevnog života što pak dovodi do isključivanja iz zajednice i nedvojbeno doprinosi povećanju problema.Većina djece s poteškoćama u razvoju mogu pravilnom brigom zajednice, odgojem i obrazovanjem, koje na primjeren način vodi brigu o njihovim potrebama, postati u potpunosti sposobni za ravnopravno sudjelovanje u svakodnevnim aktivnostima. Njihova samostalnost ovisit će dakako o vrsti i stepenu njihova oštećenja, ali i o sistemu koji se brine o njihovoj naobrazbi i socijalizaciji.

    Nekoliko je mogućnosti koje se nude u kontekstu odgoja i obrazovanja djece s poteškoćama u razvoju.
    Jedna od njih je odvajanje djeteta iz društvene cjeline i njegovo smještanje u posebnu ustanovu ili grupu ovisno o njegovom primarnom oštećenju (grupa djece s cerebralnom paralizom, Downovim sindromom, autizmom). Ovaj način odgoja i obrazovanja ima svojih prednosti utoliko što se radi s djecom koja imaju istu razvojnu poteškoću te je program edukacije u potpunosti prilagođen njima. S druge pak strane, očiti nedostatak je manjak kontakta sa zdravom djecom i nesudjelovanje u zajedničkim aktivnostima koje čine preduvjet normalne socijalizacije.
    Kao suprotnost odvajanju nudi se uključivanje djece s poteškoćama u razvoju u okruženje bez posebnih uvjeta. U takvom okruženju djeca s poteškoćama u razvoju sudjeluju u igri sa zdravom djecom. Na taj način stvara se odnos među djecom koji se temelji na uvažavanju različitosti potreba i mogućnosti. Bitno je reći da ovaj način ranog uključivanja u obrazovni sistem i društvenu zajednicu svakom djetetu daje ravnopravni položaj i omogućuje mu da napreduje i sudjeluje u društvenom životu u skladu sa svojim mogućnostima.
    Kao treća mogućnost nudi se kombinacija prethodno navedenih, odnosno mogućnost da dijete dio vremena provede u igri sa zdravom djecom dok je dio vremena uključeno u rehabilitacijski program (defektolog, logoped, psiholog).
    Većina stručnjaka saglasna je u mišljenju kako je jedino uključivanjem djeteta s poteškoćama u razvoju u okolinu moguće ostvariti trajne povoljne rezultate, jer kako bismo mogli od djeteta koje je godinama odgajano u izolaciji očekivati da ravnopravno sudjeluje u svakodnevnom životu svoje neposredne okoline. Iz tog razloga bilo bi najhumanije postojanje specijalnih škola svesti na najmanju moguću mjeru.
    http://www.maminosunce.hr/djeca-s-poteskocama-u-razvoju/

    Inkluzija podrazumijeva pravo sve djece na obrazovanje, počev od predškolskog uzrasta, do visokog obrazovanja. Ona obuhvata:
    Djecu sa smetnjama u razvoju, djecu sa invaliditetom, djecu iz marginalizovanih grupa, darovitu djecu.
    To bi značilo da sve gore navedene grupacije treba da se nađu u redovnom obrazovnom sistemu.To također znači da bi svako dijete, shodno svojim mogućnostima napredovalo i usvajalo gradivo, što bi podrazumijevalo da se svakom djetetu prilagođavaju sadržaji i brzina usvajanja istih. Različitost bi značila da đaci jednog istog odjeljenja uče različite sadržaje u okviru gradiva, a na kraju bi ocjene bile iste. Kako to? Mnogi se sada pitaju… Evo objašnjenja. Škola bi bila po mjeri i mogućnostima djeteta, a ne kao do sada-dijete po mjerama škole i društva. Šta to znači? To bi značilo da učenik usvaja gradivo svojim ritmom, onoliko koliko može, bez deprimiranja, suza i osjećaja da je manje sposoban od drugih vršnjaka. Pri ocjenjivanju bi dobijao petice za mnogo manje usvojenog gradiva od npr.darovitog đaka, jer bi tu ocjenu pokrivala konstatacija da je to diete sa smetnjama u razvoju, ili invaliditetom, ili diete iz marginalizovane grupe koje ne razumije dovoljno jezik na kome učitelj predaje, pa je to njegov maksimum…
    Priznaćete, nije ovo jednostavna ideja. Kako objasniti roditeljima čija svijest o ovoj ideji nije dovoljno produbljena zašto je đak iz odjeljenja koji ne umije da piše pisana slova ocjenjen najvišom ocjenom, ako njegovo dijete i piše i čita pisana slova. Ili, zašto učenik koji umije da računa do deset ima peticu iz matematike, kao djeca koja već izrađuju tekst zadatke sa računom do sto…
    Psiholozi i drugi stručnjaci tvrde da će gore navedenim grupama djece biti produktivnije napredovanje u grupi vršnjaka, a i da će se preostali đaci od malih nogu navikavati da tolerišu različitost, pomažu drugima u radu i učenju, da će nastava biti očiglednija, jer dok učitelj objašnjava djetetu sa smetnjama u razvoju pojednostavljeno, sva ostala djeca će mnogo brže shvatati sadržaje.
    http://www.inkluzija.org/index.php/nastavnici/399-inkluzija-ta-je-to

    Sarajevo: Konferencija ‘Pravo na inkluzivno obrazovanje’ za djecu s teškoćama u razvoju
    Na nedavno održanoj Konferenciji ‘Pravo na inkluzivno obrazovanje’ u organizaciji UNICEF-a BiH i Ministarstva civilnih poslova BiH među panelistima je bio i prof. Frank J. Muller s University of Bremen i tom prilikom dao neke od bitnih preporuka vezanih za škole koje imaju OSI i njihovu transformaciju.
    Tijekom dva dana više od 60 sudionica i sudionika iz Bosne i Hercegovine uz sudjelovanje međunarodnih ekspertica i eksperata raspravljalo je o Općem komentaru na član 24. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom o inkluzivnom obrazovanju te su postigli suglasnost i dogovorili se oko zajedničke vizije i puta napretka u području inkluzivnog obrazovanja u BiH i poslali konkretan ‘Poziv na akciju’.
    Prof. Muller na Konferenciji je podijelio neka od iskustava iz svog dugogodišnjeg rada, a neke od bitnih preporuka vezanih za škole i njihovu transformaciju
    “Osnovna ideja se vrti oko pitanja kako možemo transformirati posebne škole, jer ako želite imati integrirani sistem, morate omogućiti djeci da uče od druge djece. U posebnim školama nemaju tu priliku. Oni također općenito trebaju imati uzorke. Dakle ideja je transformirati škole, a to se može učiniti na mnogo načina. Možemo ih zatvoriti, ali ako to činimo govorimo da posao koji se obavlja nije vrijedan, ne trebamo školu ili stručnost. Stoga bi ideja trebala biti da kažemo: ‘Promijenimo posebne škole u inkluzivne škole, otvarajući ih svima’. U osnovi, imate iste dnevne rutine i putovanje na posao, iste kolege i učenike, samo što imate neke dodatne učenike i trebate promijeniti svoj stil učenja, ali to se čini lakšim nego zatvaranjem posebnih škola”, kaže prof. Muller, dodajući kako za to treba vremena i pripreme:
    “Morate se zajedno složiti oko planiranja, što se razlikuje od tima do tima i teme do teme. Na primjer, posebno educirani učitelj može biti stručnjak za jednu temu i pripremiti je za cijeli razred, a ponekad redovni učitelj priprema temu, a na tu temu se nadovezuje posebni učitelj, tako da se zapravo nadopunjuju u idejama, i to je veoma važno”.
    Profesor Muller dalje navodi da ne postoje djeca koja ne bi mogla biti uključena u nastavni program, čak i ona s najtežim poteškoćama jer ako to zaista želimo postići onda je i moguće, a na pitanje kako utjecati na zajednicu da osigura pomoć edukatora i rehabilitatora odgovara: “Počet ću s primjerom, recimo da imate slijepo dijete u zajednici, ovo dijete ne dolazi niotkuda, ono postoji više godina, znate da je rođeno slijepo dijete, a za 6 godina ide u školu. Dakle, imate 6 godina da pripremite školu za ovu situaciju, a kada dijete dođe u vrtić u dobi od dvije godine, već možete početi razgovarati sa školom i reći ‘nama je potreban ovaj učitelj koji može raditi sa slijepim djetetom’, a ova škola može odlučiti hoće li jedan od njihovih nastavnika biti voljan da stekne odgovarajuće znanje o tome kako raditi sa slijepom djecom i žele li naučiti Brailleovo pismo. Škola može iskoristi te dvije ili tri godine da nađu nekoga iz druge škole tko to može učiniti. Ne postoji dijete s poteškoćama koje se pojavljuju niotkuda i iznenađuje sve.”
    Postoje i djeca kod kojih uočimo nedostatak interesa za opće obrazovanje u razredu, no to nije tema posebnog obrazovanja. “Često djeca nisu zainteresirana za neke školske teme, također neke su teme dosadne, ali za svako dijete postoji nešto što ih stvarno motivira. Na primjer, imao sam učenika u 9. razredu koji nije znao čitati i pisati, učitelji su pokušali, ali nisu ga mogli naučiti. Međutim, bio je stvarno zainteresiran za hrvanje, dakle ako je motiviran hrvanjem, dajte mu tekstove o hrvanju, bit će motiviran čitati ih. Ako mu dajete materijal za čitanje iz prvog razreda, neće imati motivaciju. Morate razgovarati s djecom i saznati što ih motivira i činiti različite pristupe za svako dijete. Ako pokušate ovo možete vidjeti što funkcionira, a po potrebi pokušati i nešto drugo.“
    “Potrebno je također pobijediti jaz između potreba koje nameće društvo i potreba djeteta, te omogućiti dostizanje punog potencijala prema željama i mogućnostima svakog mališana, no to je dosta složeno, s obzirom na to da sadašnje društvo i njegova kapitalistička struktura ne uključuju sve pojedince, stoga je neophodna izmjena i samog društva. To je dosta složen postupak. Na primjer, ideja većine profesora u Njemačkoj, nastala nakon studentskih pokreta iz 1968. godine, bila je izmjena društva i glasila je – hajde da pokušamo s izmjenom školstva. Ja smatram da je to bio ispravan način razmišljanja; izmjena i društva i školstva.”

    http://www.in-portal.hr/in-portal-news/vijesti/13965/sarajevo-konferencija-pravo-na-inkluzivno-obrazovanje-za-djecu-s-teskocama-u-razvoju

    Konferencija pod nazivom „Od diskriminacije do inkluzije i jednakosti u obrazovanju u BiH”, organizirana u okviru projekta „Jednakost za sve: Koalicija organizacija civilnog društva protiv diskriminacije“, održana je 30. maja u Sarajevu.
    U sklopu prvog panela, moderiranog od strane Slobodanke Dekić, projektne koordinatorice pri Mediacentru, Aleksandra Ivanković iz Mental Disability Advocacy Centre iz Budimpešte, govorila je o jazu između prava roditelja i interesa djeteta. U nastojanju da ponudi odgovore na pitanje ko zapravo odlučuje o obrazovanju djece sa invaliditetom i teškoćama u razvoju, Ivanković je govorila i o poteškoćama usaglašavanja Generalnog komentara Ujedinjenih nacija od strane Komiteta o pravima osoba s invaliditetom. Jedna od najvećih prepreka usvajanja Komentara bila je saglasnost članova Komiteta koji dolaze iz grupe slijepih i slabovidih lica, a koji su bili zagovornici specijalnog obrazovanja. Ipak, na kraju je usaglašen dokument koji, prema Aleksandri Ivanković, promiče inkluzivno obrazovanje na sva tri nivoa podjednako – primarnom, sekundarnom, i tercijarnom – te odgovara na potrebe lica s različitim oblicima invaliditeta, uključujući dakako i onaj višestruki.
    Komentar, naglasila je Ivanković, obuhvata i prava roditelja na obrazovanje djece s invaliditetom, ali ostavljajući njihove preferencije po strani, odnosno, podređujući ih pravima djeteta. „Pravo na obrazovanje je pravo djeteta, a ne roditelja ili staratelja” – pravo djeteta stoga mora biti apsolutno i vodiljom sprovođenja obrazovnih politika. Shodno tome, Ivanković je nabrojala najčešće barijere u ostvarenju prava na inkluzivno obrazovanje. Prva će tako predstavljati propust društva da se primijeni model invaliditeta koji polazi od osnova ljudskih prava, a ne medicinskog pristupa, i koji objedinjuje stav da su barijere za inkluzivno obrazovanje u društvu, a ne u osobi. Sljedeća barijera jeste konstantna diskriminacija osoba s invaliditetom koja se ojačava društvenom izolacijom i smještanjem ovih lica u specijalne ustanove. Bitna prepreka je i nedostatak podataka, tj. manjak informacija o tome šta se dešava na terenu. No, jedan od bitnijih problema je svakako i manjak političke volje, tehničkog znanja i kapaciteta za implementiranje inkluzivnog obrazovanja, kao i materijalni nedostaci, izostanak resorne saradnje, koordinacije i podrške – što je u našem društvu akutno, manjak smještajnih kapaciteta, problemi sa finansiranjem, te nedostatak pravnih lijekova i mehanizama.
    Imajući sve te prepreke u vidu, Ivanković je, podsjetivši da je sada jasno od čega se sastoje mnogobrojni problemi koji sprječavaju uključivanje djece u inkluzivno obrazovanje, naglasila kako je problem i to što nakon izvjesnog vremena, roditelji odustanu, te, uslijed izlaganja diskriminaciji, dijete premjeste, odnosno vrate u specijalno obrazovanje. Ivanković je potom podsjetila da su upravo roditelji ti koji donose ove odluke, te iako takve treba razumjeti uslijed pojave diskriminacije, odvajanje djece u specijalna odjeljenja, bilo spram invaliditeta, etničke pripadnosti, ili bilo čega drugog, po sebi je diskriminatorno. Dodavši kako se problemu invaliditeta i dalje pristupa s medicinskog aspekta, Ivanković je zaključila kako ”na invaliditet još uvijek gledamo kao na nedostatak osobe, a ne nedostatak društva”.
    S tim u vezi, obrazovanje je to koje se mora osloboditi bilo kakvih prepreka, koje je potrebno otkloniti kako bi se svakom djetetu, neovisno o njegovu invaliditetu, ono i pružilo. Važeći sistem obrazovanja u BiH, prema panelistkinji, nije adaptiran da prihvati dijete sa bilo kakvom vrstom invaliditeta ili potrebe, te je stoga teško tvrditi da je to sistem otvoren za inkluziju.

    Inkluzija podrazumijeva podršku
    O tome koliko je Bosna i Hercegovina zapravo daleko od inkluzije, te o međunarodnim standardima i zakonskom okviru u BiH, govorila je Alma Dizdarević, profesorica Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Univerziteta u Tuzli. Podsjetivši kako je o inkluziji u BiH jako teško govoriti iz bilo kojeg ugla, Dizdarević je inkluzivno obrazovanje ocrtala kao „multikomponentnu megastrategiju“ prirodnog pripadanja djece redovnom edukacijskom okruženju, no uz neizostavnu i vitalnu podršku koja će podrazumijevati mnogo toga. Ispričala je kako je prije sedamnaest godina, na početku svog rada sa djecom sa poteškoćama, smatrala kako je segregacija za njih dobra, ali kako je pri prvom izlasku iz učionice u park, kino, na pijacu i sl., prilikom čega je primijetila strah i kod jedne i druge djece, promijenila mišljenje o segregaciji. Na osnovu ovog iskustva, naglasila je kako inkluzija, koju BiH nema, podrazumijeva podršku, prilagođene metode podučavanja, resurse, i viziju. Dvadeset godina, smatra Dizdarević, BiH je djecu odvajala samo kako bi ih u dvadeset i prvoj uključila u „zajednicu u kojoj se ne znaju ponašati jer ih [na to] nismo ni pripremili”.
    Govoreći i dalje o izostanku podrške, panelistkinja je podsjetila da je Tuzlanski kanton svojevremeno imao odličnu eksperimentalnu inkluzivnu školu. Međutim, prilikom završetka, kada se nađu pred velikim zadatkom donošenja odluke gdje i kako nastaviti svoje srednjoškolsko obrazovanje, polaznici škole bi, uslijed nemogućnosti uključivanja u „tako specijalnu sredinu” često prekidali svoje daljnje školovanje.
    Dizdarević je potom podsjetila na poznati i jedan od najvažnijih dokumenata u oblasti, Salamanka izvještaj, izrađen od strane preko tri stotine učesnika, 1994. godine kada je inkluzija predložena kao „novi način razmišljanja“. No, kako je istakla, već dvadeset godina u BiH se radi na prelasku iz medicinskog modela ka modelu deficita, jer smo od onog socijalnog, kako smatra Dizdarević, suviše daleko.
    Profesorica Dizdarević je istakla kako Salamanka izvještaj upravo štiti pravo svakog djeteta da bude dijelom društva, a što podrazumijeva i reorganizaciju kompletnog obrazovnog sistema. Samo na taj način može doći do suzbijanja diskriminatornih stavova svih aktera i može se unaprijediti efikasnost i isplativost cjelokupnog sistema. Shodno tome, dodala je Dizdarević, inkluzivno obrazovanje opravdava sve investicije u tom pravcu – „mi nemamo inkluzivno obrazovanje, upravo zato što ne dajemo podršku svima onim kojima je ona potrebna”.
    Dotičući se pobliže zakonskog ustrojstva BiH, Dizdarević je podsjetila na rascjepkanost propisa i legislative uslijed složenog bh. administrativnog aparata, višerazinske nadležnosti, uslovne izolovanosti Distrikta, te velikog broja propisa koje ne zadovoljavaju potrebu provođenja procesa inkluzivne edukacije, a zbog čega trpi i sama implementacija. No, zakonski okvir je, kako ocjenjuje panelistkinja, deklarativno pozitivan – decentralizacija sistema na području Federacije dovela je do problema u praksi, a u Republici Srpskoj inkluzija se provodi na bolji način – osiguran je monitoring, te iako postoje i druge potrebe, sistem je koliko-toliko usklađen sa potrebama djece. U zaključku, Dizdarević je navela tvrdnju Davida Mitchella, prema kojoj za provođenje inkluzije, mora prije svega postojati vizija, te dodala kako mora postojati i spremnost za to. Veliko je pitanje da li u BiH postoji i vizija i spremnost za djelovanje u ovoj oblasti.
    http://www.analitika.ba/bs/vijesti/kako-prevazici-segregaciju-inkluzija-i-jednakost-u-obrazovanju-u-bih

    #74896

    Layla199718
    Participant

    Naravno da trebamo više uključivati i više pomagati. Mislim da je dosta bilo toga da škole moraju same da rade na inkluziji. Treba nam sistemsko rješenje i trebamo više edukacija kojima saznajemo nešto više o djeci sa poteškoćama u razvoju i učenju.

    #74899

    Majda2267
    Participant

    Nismo mi još spremni na promjene koje sa sobom donosi inkluzija. Još uvijek nerado prihvaćamo one koji se razlikuju od nas. Nismo spremni biti inkluzivno društvo pa s tim u vezi nismo spremni više raditi na uključenju djece sa poteškoćama u sve sfere života.

The topic ‘Ako BiH želi postati inkluzivno društvo, treba više raditi na uključenju djece sa poteškoćama u razvoju i učenju u sve sfere života?’ is closed to new replies.