EU pravila: U Hrvatskoj univerziteti niču kao gljive poslije kiše

​Iako se kroz posljednje dvije decenije bilježi institucionalna devalvacija u hrvatskom sistemu prenosa znanja na visokoškolskom nivou, država je olakšala osnivanje ustanova tog tipa, a sistem kontrole kvaliteta ne funkcioniše.

Nedavna afera s dubioznom fakultetskom diplomom još jednog hrvatskog političkog kadra, novog ministra poljoprivrede Josipa Dabre, u medijskoj javnosti Hrvatske izazvala je među ostalim i dosta izvrgavanja ruglu sistema visokog obrazovanja u BiH, a gdje se navodno školovao taj zvaničnik. Ali pritom je indirektno zapravo podcrtana činjenica da je sama Hrvatska jako bremenita sličnim vlastitim problemima. Teško je zaboraviti npr. sve novije skandale s plagiranim radnjama određenih političara na Univerzitetu u Osijeku i drugdje, takođe pripadnika vladajuće koalicije u Hrvatskoj, piše “Deutsche Welle“.

Proteklih godina u Hrvatskoj je povremeno dramatično dovođen u pitanje čitav državni sistem licenciranja novih institucija u visokom obrazovanju, kao i reakreditiranja studijskih programa ili kontrole kvaliteta fakultetskih ispitnih vijeća. Broj tih ustanova u ovom je vijeku doslovno nabujao, dok se njihovi nastavnici u velikoj mjeri “rotiraju” na više adresa, naročito oni s porijeklom iz javnog sektora koji ih je obučio, i privatnog koji će ih namamiti izdašnim honorarima, zato što vlastiti kadar ne proizvode, ipak je to skupa produkcija. Danas u Hrvatskoj djeluje devet javnih i četiri privatna univerziteta, a ne tako davno postojala su svega četiri ukupno.

Ako znamo da se po uobičajnom standardu preporučuje jedan univerzitet na milion stanovnika, to znači da Hrvatska posjeduje triput više od poželjnog, pa je teško govoriti o pouzdanom kvalitetu prenesenog znanja koje je očito više postalo nešto kao lukrativna tržišna roba. Pored tolikih univerziteta, u Hrvatskoj danas radi i 31 veleuniverzitet, dakle, više nego jedno po županiji. Na njih je posebno skrenuo pažnju profesor dr Damir Stanzer s Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta u Zagrebu, koji se istakao i kao analitičar stanja u hrvatskoj nauci: “Javni veleuniverziteti i dio privatnih su pod direktnim uticajem vladajuće politike.”

– Jer, za razliku od univerziteta njihove uprave postavlja direktno vladajuća koalicija, pa su dekani nerijetko i lično članovi vladajućih stranaka. Budući da su potpuno izvan fokusa javnosti nejasan je kvalitet tih institucija. Broj ustanova za visoko obrazovanje je prevelik s obzirom na broj studenata, ali i u odnosu na količinu kvalitetnog nastavnog kadra. Manji fakulteti i univerziteti nerijetko opstaju honorarnim “tezgarenjem” nastavnika s većih fakulteta, ali i popunjavanjem kadrom slabije naučne i nastavničke kompetencije. Na taj način ukupni kvalitet sistema pada, rekao je Stanzer.

Pritom nevjerovatno zvuči podatak da je hrvatska vlast iz domena Ministarstva nauka i obrazovanja te pripadajućih regulatornih agencija, prije dvije godine zakonski dodatno olakšala osnivanje novih institucija za visoko školovanje.

– I ne samo da su oslabljeni uslovi za osnivanje istih, npr. smanjenjem potrebnog prostora po studentu ili ukidanjem mentorisanja. I sistem kontrole nakon osnivanja takođe je oslabljen, npr. ukinuto je krovno etičko vijeće koje bi kontrolisalo instituciju izvana, pa su etička postupanja prepuštena samoj instituciji. Zamislite privatni fakultet koji je privatna ili gradska kompanija u kojoj etičke prestupe kontroliše sam vlasnik, rekao je o tome Stanzer.

Nadalje, snižavanje kontrole odnedavno je pospješeno i ukidanjem izvana vođenog postupka napredovanja nastavnika, pa se može samo zamisliti što će to značiti u kontekstu uznapredovale prakse plagiranja.

“DW-ov” sagovornik, istraživač sistema hrvatske nauke i visokog obrazovanja te publicista, smatra da se time ide na ruku privatnim vlasnicima ustanova i pripadnicima vlasti, pri čemu im visokoškolski stepenovi i nastavna zvanja predstavljaju pitanje prestiža, ali i uslov za neke upravljačke funkcije.

– Čini se da te titule jako rado, i moguće lakše, ostvaruju na manjim, manje kontrolisanim, i od njih stranački vođenim ustanovama za visoko obrazovanje, dodao je Stanzer.

Po mišljenju Damira Stanzera, taj smjer se za kvalitet i dignitet diplome i akademskog obrazovanja pokazuje katastrofalnim u Hrvatskoj i susjednim državama. On se stoga čudi kako je RH, umjesto da nauči nešto iz tih primjera, tako lako krenula u nekom sličnom smjeru.

Profesor dr Karin Doolan, sociologinja sa Univerziteta u Zadru kaže da se rasprave o upitnosti neke diplome često svode na presude o karakteru i sposobnostima nosilaca kvalifikacije. Te se presude ponekad iskazuju kao blaža ismijavanja, ponekad i oštre osude, primjećuje ova naučnica, inače s fokusom na sjecištu društvenih nejednakosti, obrazovanja i katastrofa.

– Ali takvim se kažnjavanjem pojedinca iz vida gubi važna uloga institucija čija je zadaća osiguravanje kvaliteta u visokom obrazovanju. Tu ne mislim samo na odgovornost visokoškolskih institucija i njihovih internih procedura za pružanje kvalitetnih studijskih programa, već i na odgovornost institucija odgovornih za vanjsko vrednovanje kvalitete. Ako se rigorozno i transparentno pristupa akreditaciji i reakreditaciji studijskih programa i priznavanju kvalifikacija, sumnjivih diploma ne bi smjelo biti. Tim komentarom zapravo želim podvući problem direktnog ili indirektnog saučesništva u neetičkim akademskim praksama, dodao je Doolan.

Prema njenom uvidu, slično je i s problemom plagiranja u visokom školstvu. Pojedinac, naravno, snosi odgovornost za plagiranje, i razumljive su sankcije na individualnom nivou.

– Ipak, tu bi odgovornost trebalo snositi i vijeće ili recenzenti, ako su pozitivno ocijenili plagirani rad, rekla je Doolan, napominjući da se kvalitet visokog obrazovanja definiše na različite načine, od usko instrumentalnog sticanja vještina potrebnih za tržište rada, do njegovanja društvenih vrijednosti poput pravednosti i uključivosti, uz izuzetnu važnost aktuelnih rasprava koje kvalitet povezuju s etičkim standardima.

– Vijeće Evrope to simbolično čini tezom da visoko obrazovanje ne možemo smatrati visokokvalitetnim ako se svi u njemu ne ponašaju etično. Po meni to uključuje strogo raščišćavanje raznih institucija s korupcijom, nepotizmom, plagiranjem, klijentelizmom, seksualnim uznemiravanjem, a ne njihovo prešućivanje ili umanjivanje, čemu kod nas često svjedočimo, zaključila je Karin Doolan.

Tim je ujedno povisila prag nužnih uslova za funkcionisanje ukupnog sistema visokog obrazovanja u RH, upozoravajući da parcijalne izmjene nisu dovoljne. Za početak, međutim, bilo bi više nego uputno da se protagonisti na dotičnoj sceni prestanu rugati drugima, te malo porade na vlastitim nedostacima.