Amela Mustafić je Srebreničanka koja studira na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Studentica je pete godine Odsjeka za književnosti naroda BiH, a njena književna afirmacija zvanično je započela prošle godine objavljivanjem knjige poezije “Umiranje djetinjstva” u koprodukciji izdavačke kuće „Rrom“ iz Beograda i „Kulture snova“ iz Zagreba. Amelina poezija objavljivana je diljem regiona, a književni kritičari njenu poeziju tumače kao vanserijsku.

Razgovarala: Dženeta Rovčanin, STUDOMAT.ba

Oglas

Za književnike kažu da obično sanjaju da postanu baš to – književnici. Kada si prvi put u životu osjetila potrebu da misao preneseš na papir?

To se dogodilo na mom prvom času književnosti u gimnaziji. Tada je profesorica Valentina prvi put govorila o književnosti, a ja sam se tada istinski naježila i nisam se mogla oteti porivu da taj momenat prenesem na papir. Tada mi nije uspjelo. Nakon toga počinjem biti ja; biti ovo što sam danas. Počinjem osjećati i živjeti književnost.

Tvoje pjesme su mahom ubirale prva mjesta na takmičenjima, isticale su se pohvalama i javno mnijenje se čudilo kako jedna mlada djevojka uspijeva promišljati konstruktivno o društvu u cjelini. Kako bi ti okarakterisala svoju poeziju?

Svoju poeziju bih okarakterisala kao pokušaj da prvenstveno sebi objasnim svijet. Zatim su drugi na redu jer mi se čini da je pisanje poezije sebična stvar. Učini mi se da sve boli svijeta prenosim na čitatelje jer tada mene manje boli – kada napišem. Tako i pitanja koja postavljam sebi… Ona se s mene preslikavaju na čitatelja.

Gdje žanrovski pripada tvoja poezija? Da li u svojoj poeziji ispreplićeš subjektivni i objektivni narativ?

Ja nikada svoju poeziju ne određujem žanrovski, makar ne u trenutku pisanja. U mom stvaranju subjektivni narativ je u prvom planu.

Da li objedinjuješ više tematskih krugova u poeziji koju stvaraš i da li postoji tema na koju želiš pružiti odgovor, odnosno, koja te intrigira?

Tematski krugovi koji me intrigiraju su čovjek i tijelo. Najbliže stvari su nam obično i najdalje. Tako je tanka razlika između čovjeka koji čini najljepše i čovjeka koji čini najstravičnije stvari u svom kratkom životu. Gdje je granica između čovjeka koji izmisli penicilin i čovjeka koji pravi logore?

Prošle godine je objavljena tvoja prva zbirka poezije Umiranje djetinjstva, a objavljena je u koprodukciji dvaju izdavačkih kuća iz regiona. Kako je došlo do realizacije i objavljivanja tvoje prve zbirke pjesama?

Do realizacije je došlo mojom pobjedom na konkursu Svi smo mi Božja djeca, a koji je bio posvećen Romima. Više od stotinu autora se takmičilo za nagradu. Tu nastavljam i počinjem ja, mada, čini mi se da ljudi misle da čovjek postaje novi i drugačiji kada izda knjigu…

Zašto baš Umiranje djetinjstva?

Umiranje djetinjstva dobilo je simboličan naziv jer kad umre i jedan dan dječijeg života zbog odraslog čovjeka, tada umire i ljudstvo. Zbirka je postavljeno pitanje odraslom svijetu. Jednim čitanjem naslova to i otkrivam, a zatim čitateljima ostavljam slobodu da izvuku još poneko. Nemogućnost izbora je ropstvo.

Kada je održana promocija istoimene zbirke pjesama, te koliki je tiraž primjeraka? Da li je sve rasprodato?

Prva promocija održana je 8. aprila 2017. godine u Klubu književnika Srbije. Tiraž je bio 100 primjeraka, a ja sada u svojoj privatnoj biblioteci imam jedan jedini.

Nakon Umiranja djetinjstva na redu je i druga zbirka koja uskoro izlazi iz štampe. Kada si dovršila rukopis?

Rukopis druge knjige završila sam relativno brzo, prije četiri-pet mjeseci.

Koji je naziv predstojeće zbirke poezije? Da li je samoizdata ili je pod autorizacijom neke izdavačke kuće?

Naziv sljedeće knjige je Umiranje imena, odnosno nastavak na prvu knjigu. Pod autorizacijom je izdavačke kuće Bosanska riječ iz Tuzle.

Da li planiraš nastaviti pisanje i izdavanje ciklusa zbirki pošto se nadovezuju jedna na drugu?

Mislim da neće biti više nastavaka. Umiranje imena je sinonim za umiranje ljudstva, sinonim za one koji su ubili dječije snove, a drugo značenje je izostanak dječije djelidbe na naše i njihove svjetove.

Tvoj talenat je prepoznao i renomirani bosanskohercegovački književnik Šimo Ešić. Da li te je on usmjeravao prilikom pripremanja rukopisa?

Šimo Ešić je izrazio želju za mojim rukopisom, a nakon mog slanja i njegovog uvida u moj rad, dobila sam pozitivan odgovor i pohvalu, te je on tada odlučio da štampa moju drugu zbirku poezije. U narednom periodu smo zajedno radili na nekim izmjenama, davao mi je smjernice i aktivno mi je pomagao. Plod tog rada je knjiga koja uskoro treba ugledati svjetlo dana.

Tematski krugovi koje objedinjuješ tiču se antiratnog promicanja svijesti. Da li je književnost pomirbeno sredstvo koje se treba koristiti danas?

Književnost je dualna: istovremeno je i najljepša i najopasnija stvar na svijetu. Neki književnici manipuliraju čitateljima, pa je produkt mišljenja javnog mnijenja da postoji razlog za ubijanje. To je tačka gdje nas književnost razdvaja i tačka gdje nas književnost ubija. Književnost se ne treba koristiti u krive svrhe. Uloga književnosti je kulturno promicanje i duhovno obogaćivanje. Ništa manje i ništa više. Trudim se pisati poeziju u kojoj ne postoje podjele na Naše i Njihovo.

Studij književnosti si upisala 2014. godine. Koliko ti je studijsko opredjeljenje pomoglo da stvoriš viziju karijere koju želiš imati i naposlijetku graditi?

Studij književnosti mi je mnogo pomagao: kako u mom pjesničkom, odnosno autorskom životu, tako i u mom privatnom. Čini mi se da sam nakon četiri godine postala nova osoba. Književnost je postala način mog kretanja, disanja i slušanja… A karijeru, čini mi se, nikada nisam gradila. Ja gradim samo sebe.

Studij književnosti mi je podario i najljepše prijatelje: Hasana, Zlatne ptice, Zbog njega vrijedi kopati rupu na nebu, Djetetu…

Da li je poezija tkivo odumiranja kod mladih ljudi danas? Da li se poezija čita danas?

I ja se isto pitam. Teško je reći i da jeste i da nije. Danas se poezija piše mnogo, čini mi se. Međutim, pravi problem je što se država, pa usudit ću se reći, nikako ne bavi pitanjem umjetnosti. Izdavaštvo je u BiH ponajmanje zastupljeno. Države iz regiona su aktivnije po tom pitanju.

Vjerujem da postoje mladi ljudi koji pišu i koji teže ka afirmaciji. Na šta treba da obrate pažnju prilikom stvaranja da bi izdavaštvo prepoznalo kvalitet i podarilo im priliku?

Iako mi se čini da još nisam dorasla pružati savjete mladim pjesnicima, ipak ću nešto reći. Mladi autori treba da budu svjesni da se ništa ne može siliti i da za sve postoji vrijeme. Treba da nauče vjerovati. Ne svima, naravno. Treba da vjeruju dobrom pjesniku. To je ključ.

(Dženeta Rovčanin / STUDOMAT.ba)

Oglas