Foto: Samir Beharić; Institut za medije i komunikacije Freie Univerziteta u Berlinu
Foto: Samir Beharić; Institut za medije i komunikacije Freie Univerziteta u Berlinu
31.12.2013.

Kolumna: Građanska vrlina i društveni moral

Danas, u vremenu političke i ekonomske krize, istinskog čovjeka tražimo svijećom. Sakriven je ispod slojeva društvenog sedimenta koji kao da se taložio milionima godina, a ne tek manje od dvije decenije.


Danas, u vremenu političke i ekonomske krize, istinskog čovjeka tražimo svijećom. Sakriven je ispod slojeva društvenog sedimenta koji kao da se taložio milionima godina, a ne tek manje od dvije decenije.

Autor: Samir Beharić; magazin “Buđenje”

Moral se kao društvena pojava za čovjeka veže otkad on i postoji, te ga je kroz historiju i definisala. Moral se kao pojam u svoj svojoj značenjskoj širini mijenjao u zavisnosti od vremena, ali i podneblja. Jasno je da Holandija i Iran ne dijele ista moralna načela, ali nas zanima kako taj pojam definisati u današnjem bh. društvu, na prostoru na kome mi živimo – u okruženju gdje danas bez sumnje vlada opća moralna kriza?

Skoro 20 godina je prošlo od pojave koju će mnogi svjetski analitičari nazvati bratoubilačkim ratom na Balkanu. Zajednica u kojoj su svi živjeli sretno, jedni uz druge se skoro preko noći pretvorila u pakleni oganj, čije su posljedice urušile one moralne koncepte koji su do tada bili na snazi, što se osjeti i danas.

Od tada, pa sve do danas bh. stanovništvo vodi golu bitku za život, istovremeno dopuštajući svojim političarima da u javnim nastupima besramno zveckaju oružjem, te nas time, umjesto u budućnost, šalju nazad u prošlost. Nakon postavljanja ovakvih premisa, skoro je nemoguće izvući zaključak koji će zadovoljiti fundamentalna logička, ali i zdravorazumska pravila. Cjelokupno bh. stanovništvo se (barem riječima) zalaže za društveni napredak i prosperitet u svim poljima življenja, ali ipak nas nešto koči na tom putu. Zbog čega šutimo i trpimo, koji su razlozi nedostatka građanskog aktivizma? Gdje je nestala empatija jednih prema drugima? To su pitanja koja sebi postavljamo u posljednjih nekoliko godina.

Odgovori na ova pitanja i razlozi ovakvog stava jednih prema drugima se možda mogu potražiti i u trenutno lošim socio-ekonomskim uslovima života, katastrofalnom političkom vizijom ljudi na vlasti, te globalnom nedostatku moralnih uzora koji su svakom društvu u svakom vremenu bili glavna pokretačka snaga za kretanje naprijed. Glavne medijske zvijezde u Bosni i Hercegovini danas nisu ni naučnici, ni umjetnici, ni univerzitetski profesori, već političari. A politika k’o politika: prljava, surova, beskrupulozna. Međutim, nije uvijek takva bila. Politika – sveta vještina upravljanja društvom nekada bijaše povjerena samo onim pravim znalcima toga posla, istinskim moralnim gromadama, čija besmrtna djela čitamo i danas, skoro dva i po milenijuma nakon njihovog nastanka. Po Aristotelu, oni koji se u vrijeme Stare Grčke nisu bavili politikom (jer nisu imali to znanje) nazivani su idiotima (Aristotel – “Politika”). To su jednostavno bili ljudi koji se nisu petljali u državne poslove – pravila antičkog vremena su nalagala da ljudi rade samo ono što znaju. Tako je bilo u doba neznanja, a danas je doba znanja.

Danas je teško naći osobu koja nije na vlasti ili u političkim strukturama. Mesari, pekari i ljekari – svi su tu. Političko znanje im je oskudno, ali to sebi mogu priuštiti jer je politička pismenost naroda kojim(a) vladaju još oskudnija. Imaju smjelosti da u političku raspravu uđu sa iskusnim pravnikom, politologom ili sociologom, ali niko od njih, uključujući i ove tri grupacije danas ne mari za moralom u politici. Jednostavno, današnja pravila političke igre se razlikuju od onih antičkih. Moralan političar je loš političar, neupotrebljiv, borac protiv vjetrenjača, osuđen na poraz. Kao takav, on će, htio ili ne htio, u jednom momentu postati dio igre. Bit će igrač ili nečija igračka. Zaboravit će na moral. Jednostavno, dok političari rade na tome da izgrade državu, nerijetko se desi da zaborave izgraditi sebe. Druga opcija je izlazak iz začaranog političkog kruga i ulazak u “idiotizam”, što bi Aristotel, da je živ, rekao. Međutim, ko danas želi biti “idiot”?

U cijeloj priči ništa ne bi bilo loše da većina onih koji uđu u politiku (za neke bih rekao da su od pamtivijeka u njoj, pa i da umiru u političkim foteljama), tokom cijelog svog života, zahvaljujući brižnoj medijskoj pažnji, postaju glavni selebritiji i uzori u očima nadolazećih generacija. I šta tada da i očekujemo od mladih ljudi koji svakodnevno, umjesto o naučnim otkrićima iz CERN-a, slušaju o nacionalističkim prepucavanjima u Parlamentarnoj skupštini BiH ili na radiju umjesto Ravelovog “Bolera” svakodnevno slušaju sočne psovke iz usta nekog od političara?

Na takvim osnovama mlade generacije Bosanaca i Hercegovaca ne mogu gajiti fundamentalne moralne principe, prijeko potrebne za izgradnju zdravog društva. Umjesto toga, prosječnog mladog čovjeka u BiH ne zanimaju načini za poboljšanjem uslova studiranja, rada ili životnog standarda uopće. Prosječan bh. student će, umjesto u pozorištu (iako je ulaz besplatan ili skoro besplatan), večer (ili cijelu noć) provesti u klubu pored zvučnika, s kojih na 120 decibela trešti turbofolk, od kojeg njegovi konzumenti “zaboravljaju na brige”. Studentska solidarnost je izgubila svoje značenje… Iako iznimno nezadovoljni načinom na koji ih vlast tretira, studenti nisu spremni zajedno ustati i podići glas protiv nepravde, što bih bez imalo ustezanja nazvao čistim licemjerjem. Razlozi su brojni, a razlikuju se tek u nijansama.

U konačnici možemo konstatovati da danas, u vremenu političke i ekonomske krize istinskog čovjeka tražimo svijećom, sakriven je ispod slojeva društvenog sedimenta koji kao da se taložio milionima godina, a ne tek manje od dvije decenije. Društveno-ekonomska kriza je naše društvo pogodila i više nego što smo se mogli nadati, a društveni aktivizam je zajedno sa moralnim vrijednostima pao na niske grane. Na nama je da stanje u kojem se nalazimo promijenimo, a pitanje nije koliko će svaki od nas učiniti, već da li ćemo učiniti sve da stanje mijenjamo. Izbor je naš.

Napomena: Tekstovi objavljeni u rubrici “kolumne” odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala STUDOMAT.ba.

(Samir Beharić; civitas.ba)