Pitanje otvara nove i svježe mogućnosti za sagledavanje svega što nam je od najveće važnosti, čak i samih vrijednosti koje su nam vodilje kroz život. Ovakav pristup daje menadžerima oruđe kojim mogu voditi svoje timove do boljih rezultata.
Uporedite ovo pitanje sa njegovom suprotnošću – razgovorom u kome se raspravlja o tome šta sa nama nije u redu, kao i o tome šta je potrebno kako bismo sebe popravili. Ovaj način razmišljanja nas zatvara i postavlja u defanzivan stav, sužavajući nam mogućnosti za „misije spašavanja“. Potrebno je da menadžeri imaju ovo u vidu, pogotovo u toku kritičkog osvrta na učinak.
GLEDAJ STUDOMAT.TV
TVoj vodič kroz studentski život!
Pomenuto pitanje o savršenom životu kroz deset godina postavio je Richard Boyatzis, profesor na Fakultetu za menadžment u Voterhedu, na Case Western Reserve University, inače, moj stari prijatelj i kolega. U njegovim skorašnjim istraživanjima najboljeg pristupa koučingu, pomoću skenera mozga, analizirano je kako coaching drugačije utječe na mozak kada se fokusiramo na svoje snove, umjesto na neuspjehe. Ovi nalazi imaju velike implikacije na to kako pomoći nekome – pa i samom sebi – u napredovanju.
Boyatzisa sam citirao u svojoj knjizi Fokus: Skriveni pokretač izvanrednih rezultata: „Razgovor o vlastitim pozitivnim ciljevima i snovima aktivira moždane centre koji sagovornike otvaraju za nove mogućnosti. Ipak, ako se razgovor promjeni na to šta treba da se uradi kako bi smo popravili sebe, taj postupak zatvara razmišljanje.“
U radu sa kolegama na Cleveland Clinic, Boyatzis je ljude testirao koristeći se različitim intervjuima – prvi, pozitivni intervju, koji je okrenut snovima i drugi, negativni intervju, fokusiran na probleme – sve vrijeme skenirajući mozgove ispitanika. Pozitivni intervju je budio aktivnost u centrima koji reaguju na nagrađivanje i oblastima mozga za dobra sjećanja i bodra osjećanja – signale za nadu koju osjećamo kada prigrlimo inspirativnu viziju. Nasuprot tome, negativni intervju aktivirao je moždane centre za anksioznost, iste centre koji se aktiviraju kada se osjećamo tužno i zabrinuto. U ovom drugom stanju anksioznost i defanzivni stav otežavaju mogućnost fokusiranja na napredak i poboljšavanje.
Naravno, činjenica je da svaki menadžer mora da pomaže ljudima u suočavanju sa onime što ne funkcioniše. Kao što Boyatzis kaže: „Negativni fokus potreban je za preživljavanje, ali je pozitivan neophodan radi razvitka. Obje vrste su nam neophodne, ali u pravoj razmjeri.“
Barbara Lee Fredrickson, psiholog sa Univerziteta North Carolina, otkrila je da pozitivna osjećanja povećavaju raspon pažnje potrebne da se obuhvati širi spektar mogućnosti i da nas motivišu u napretku prema boljoj budućnosti. Ona je također otkrila da uspješni ljudi u svom životu, kako privatnom tako i radnom, u toku svakog dana obično imaju viši udio pozitivnih stanja u odnosu na negativna stanja.
Pozitivni spektar raspoloženja aktivira moždane centre koji nas podsjećaju na to koliko ćemo se dobro osjećati kada postignemo zadati cilj, sudeći prema istraživanju Richard J. Davidsona sa Univerziteta Wisconsin–Madison. To je centar koji nas ohrabruje da nastavimo malim koracima prema većim ciljevima – bez obzira na to da li je taj cilj završetak nekog velikog projekta ili promjena u vlastitom ponašanju.
Ovakva moždana aktivnost – vitalna za napredovanje ka vlastitim ciljevima – napaja se dopaminom, tjelesnom hemijskom supstancom koja podstiče osjećaj sreće, kao i ostalim hormonima poput endorfina. Ovakva hemijska mješavina snabdijeva nas sitnim dozama zadovoljstva. To je možda jedan od razloga zbog kojih se za učinak isplati pozitivan pogled na svijet, kao što je i zaključeno u Frederiksonovom istraživanju. Takav stav nas puni energijom, čini da se lakše fokusiramo, da budemo fleksibilniji u svom razmišljanju, kao i da se efikasno povezujemo sa ljudima koji nas okružuju.
Menadžeri i treneri treba da imaju ovo u vidu. Boyatzis dokazuje da razumijevanje tuđih snova može otvoriti razgovor o tome šta je potrebno kako bi ti snovi bili ispunjeni. A to vodi konkretnim razvojnim ciljevima. Često ti ciljevi poboljšavaju naše kapacitete za slušanje, saradnju, samosvijest, i ostale slične osobine – što pospješuje učinak.
Boyatzis iznosi anegdotu o jednom upravniku, bivšem studentu ekonomije, menadžeru koji je želio da izgradi bolje veze na poslu. Ali menadžer je imao inženjersku pozadinu; kada je bilo potrebno da se nešto izvrši, „sve što je on mogao da sagleda bio je zadatak“, kaže Boyatzis, „a ne ljudi sa kojima je izvršavao zadatak.“
Njegov tok učenja u sebi je sadržavao proces spoznavanja toga kako se drugi ljudi osećaju. Kao situaciju u kojoj je bez mnogo rizika mogao da isprobava ovaj vid ponašanja izabrao je da trenira fudbalski tim svog sina i da, trenirajuću tim, uoči kako se članovi tima osjećaju u samom procesu. To je postala navika koju je prenio i u poslovno okruženje.
Počevši sa pozitivnim ciljem koji je htio da postigne (kvalitetniji odnosi na poslu), on je izbjegao da situaciju protumači kao ličnu manu koju treba da prevaziđe i ispravi, i time sebi umnogome olakšao napredak.
Zaključak: ne treba se fokusirati samo na slabosti i mane, nego i na snove i nade. Naš mozak je za to stvoren.
(kreiranje-uspeha.com/Harvard Business Review)