Foto: Mevludin Kadrić, Azra Magazin
Foto: Mevludin Kadrić, Azra Magazin
08.07.2016.

Amna Alispahić: “Mama mi je znala čitati po 12 sati kako bih spremila ispit”

Amna je slijepa od rođenja, ali to je nije spriječilo da završi redovnu osnovnu i srednju školu, dva fakulteta, postane supruga i majka divne djevojčice, te da se uz sve to bori za prava osoba s invaliditetom i protiv diskriminacije koja je duboko inkorporirana u sve pore našeg društva.


Piše: Elvedina Džakmić, Azra Magazin

… Je li bolje slijepima reći ‘dobro veče’ ili šutjeti?, naslov je teksta objavljenog na Al Jazeeri Balkans, koji mi je među tim silnim „štivom” privukao pažnju. Autorica teksta je 35-godišnja Amna Alispahić iz Sarajeva. U njenoj biografiji na ovom portalu piše da je „(s)lijepa je od rođenja”. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za komparativnu književnost i bibliotekarstvo, a trenutno privodi kraju studij engleskog jezika i književnosti u Mostaru. Aktivistica je u pokretu osoba s invaliditetom i neko koga činjenica da je (s)lijepa osoba nije lišila niti jednog životnog zadovoljstva. Supruga je i majka.

I sjajna osoba, nevjerovatno pozitivnog duha, žena s rijetkim smislom za humor u ovoj sumornoj svakodnevici, ako smijem dodati i vlastiti dojam u njenu biografiju. U spomenutom tekstu Amna govori o komšiji koji se pridružio njoj, njenoj kćerkici Zari, te Amninom također (s)lijepom suprugu u liftu i nije se pozdravio. Tražeći dijete u liftu, slučajno je zagrlila komšiju. Zara se na sav glas smijala, dok se njena mama izvinjavala, a komšija se opet nije oglasio. Čak ju je bez riječi odgurnuo da bi zatvorio vrata… Amna je nakon toga sebi (a i nama) postavila dobra „pitanja za razmišljanje”:

  1. Jesmo li opteretili dijete na način na koji to nikada nismo željeli učiniti?
  2. Je li bolje (s)lijepima reći “dobro veče” ili šutjeti i naći se u zagrljaju nekoga ko te nije vidio, ali te, makar i greškom, našao i prigrlio?
  3. Je li nekad u redu namjerno zadržavati lift, pogotovo kad skontaš da onaj kome se žuri nema ni toliko kulture da te pozdravi ili da jednostavno kaže: “Ja bi’ iš'o”?

Jeste li našli odgovore na njih?

– Na prvo pitanje, koje je za mene ujedno i najvažnije, nemam odgovor, mada su mi neki dragi ljudi rekli da će činjenica da naša troipogodišnja kćerka shvata da nam nekad treba pomoć nju samo dodatno obogatiti. Ja sam, međutim, mišljenja da to što roditelji imaju neki invaliditet, ne daje roditeljima za pravo da opterećuju svoje dijete. Često čitam priče poput onih kako djeca obavljaju poslove koje njihovi roditelji nisu u stanju obaviti i zgražavam se nad tim. Jedno je naučiti dijete da pospremi sobu, skuha jaje i namaže sebi krišku eurokrema, opere suđe. U određenom periodu života i ja sam to naučila, ali ne zato što je to mojim roditeljima bilo mrsko raditi, nego zato što je to dobro za mene.

Ali, iskorištavati dijete na način da to radi stalno i to samo zato što su roditelji osobe s invaliditetom, ili jednostavno ne žele, ne mogu ili neće, to je strašno i, po meni, zaslužuje pokretanje krivičnog postupka. Ako rađate djecu da bi vas služila, onda bolje nabavite kućnu ili vanjsku pomoćnicu, ne morate zbog nje noću po deset puta ustajati, nije vaše da je vodite doktoru i slično. Djeca trebaju biti plod ljubavi, rasti u ljubavi i raditi ono što odgovara njihovom uzrastu. Ukratko, nikada nismo željeli da naše dijete osjeti teret našeg invaliditeta. Desila se neočekivana, neplanska stvar, nije nam drago zbog toga, ali smo, s druge strane, ponosni njenom reakcijom.

Zašto ste odlučili napisati ovu priču, u kakvom raspoloženju je ona nastala?

– Pa, ne znam šta bih rekla. U prvi mah, kada se sve izdešavalo, posebno kada je riječ o onom komšiji kojeg sam zagrlila, osjećala sam se, što bi Facebook rekao, „budalasto”, a zatim se u meni javio neki otpor i počela sam shvatati da sam jako iznervirana, a takvo stanje uma kod mene je inače najproduktivnije, tad sam u stanju da pišem i u svemu tome što napišem, možda se često i ne vidi taj osjećaj u pozadini, jer smatram da mi to što sam iznervirana baš i nije od neke koristi, pa uglavnom ono što me iznervira uvijek prikazujem na način da svemu dodam notu humora i sarkazma, koji nekako najprije dopru do ljudi.

Od koga ste naslijedili taj vedri duh, smisao za humor?

– Ako je takvo što nasljedno, onda sam smisao za humor definitivno naslijedila od svojih roditelja, koji su se uglavnom uvijek šalili. Često, kada uhvatim sebe da lupim nešto neočekivano, u trenucima kada ljudi očekuju, ili da ne kažem ništa, ili da kažem nešto sasvim drugo, padne mi na pamet kako je moj tata upravo to stalno radio.

Šta Vas može najviše nasmijati? Ili ko?

– Mnogo je ljudi i stvari koji su zaslužni za moj osmijeh i moj smijeh. Ne mogu reći da me nešto ili neko posebno nasmijava, ali volim pozitivne ljude koji s vedrinom pristupaju životu, pa ako hoćete i brojnim teškoćama koje život sobom nosi, a takvi ljudi brzo kreiraju ambijent u kojem se osjećam dobro, a onda i smijeh zvoni.

Završili ste jedan, privodite kraju drugi studij, radite kao edukator… Na kojim projektima radite, kome su oni namijenjeni?

– Radim uglavnom s osobama s invaliditetom, različitih životnih dobi, a educiram ih, koliko o njihovim pravima i mogućim načinima da ostvare poštivanje svojih prava, toliko i o važnosti njihove uloge u sveukupnim društvenim procesima, o važnosti njihovog aktivizma, o potrebi da realno sagledaju stvari.

Nije uvijek društvo krivo za to što osobe s invaliditetom teško žive: često smo to i mi sami, koji dopuštamo ljudima da prema nama razvijaju predrasude, da nas potcjenjuju, smatraju manje vrijednima, da postavljaju barijere, umjesto da ih uklanjaju i slično.

Trenutno radim kao savjetnica/edukatorica u projektu čiji je cilj jačanje kapaciteta mladih osoba s invaliditetom na njihovom putu ka samostalnom životu i beskrajno sam sretna i ponosna što sam dijelom te priče, ali i neizmjerno tužna, jer društvo ne prepoznaje snagu, energiju i potencijal koje u sebi nose osobe s invaliditetom.

Od rođenja ste uskraćeni za čulo vida. Šta je uzrok tome?

– Šta god da je uzrok, ja ne vidim i to je jedino važno. Navodno, rođena sam kao zdravo novorođenče, pa mi je fototerapija uništila vid, ali ništa nikada nije potvrđeno, niti jedan doktor nikada ništa nije priznao, a budući da su od toga prošle već više od tri decenije, više, mislim, nije ni važno.

Je li Vas to ikada sprečavalo da činite ono što volite i želite?

– Naravno da jeste i sprečava me i dan-danas. Naprimjer, ja volim putovati i često sam maštala o tome da putujem sama, posjećujem daleke zemlje, na licu mjesta učim o različitim kulturama. Osim što je to finansijski nemoguće izvesti, što je, uostalom, problem većine građana u ovoj zemlji, a ne samo moj, ja sve i da imam novac, ne bih mogla putovati sama i morala bih imati pratioca.

Ali, ako govorimo o stvarima koje čine svakodnevicu i nisu predmet maštanja i sanjarija, mogu reći, ne mnogo, budući da se moj život nikada nije bitno razlikovao od života ljudi bez invaliditeta: završila sam školu, fakultet, izlazila, išla u pozorište, na koncerte, družila se s prijateljima, zasnovala porodicu. Sve ovo, naravno, činim i danas.

Vjerujem da su na Vaš stav prema životu, odlučnost da se obrazujete, te borite za sebe najviše utjecali Vaši roditelji…

– Moji roditelji su, srećom, veoma brzo, nakon što su postali svjesni mog invaliditeta, shvatili da ja u životu neću mnogo postići budu li me prezaštićivali i čuvali od mene same i od vlastite spoznaje o vlastitom invaliditetu. Bila sam jako mala kada me, primjerice, mama puštala da se igram s komšijskom djecom. Dešavalo se da me djeca vrijeđaju, nazivajući me ćorom, da mi mašu rukama pred očima, pitajući me da li ih vidim. Kasnije sam saznala da je moja majka, u tim trenucima, stajala iza prozora, sve to posmatrala i plakala, ali nikada se nije htjela umiješati.

Moji mama i tata uvijek su znali da je sljepoća nešto s čim se moram suočiti i s čim moram naučiti živjeti. I za to sam im beskrajno zahvalna. Uvijek su bili tu, tata, dok je bio živ, mama i dan-danas, uvijek su mi bili podrška i pružali mi utočište i utjehu kada je to bilo potrebno, ali su uvijek znali da je moj život s invaliditetom bitka iz koje mogu izaći kao pobjednica, samo i jedino ako budem potpuno svjesna onoga čime raspolažem, a čime ne.

Kakva su Vaša iskustva s našim obrazovnim sistemom? Išli ste u redovnu osnovnu školu, kakvo iskustvo ste imali pošto znam da nema udžbenika na Brajevom pismu? Kako ste učili, ko Vam je pomagao u tome? Kako ste radili zadaće?

– Budući da sam u redovnoj osnovnoj i srednjoj školi ja bila prva slijepa učenica, što znači da se nastavnici i profesori prije nisu susretali sa slijepim učenicima, mogu reći da sam, posmatrajući svoje školovanje iz ove pozicije, prilično zadovoljna načinom na koji je teklo moje školovanje. Nije bilo udžbenika na Brajevom, to je tačno, ali sam imala ogromnu podršku porodice, vršnjaka i nastavnika/profesora, koji su mi dozvoljavali da ja njih učim kako da oni uče mene. Primjerice, govorila sam im da ono što pišu na tabli trebaju govoriti naglas, kako bih ja mogla pratiti i to su u pravilu uvijek radili. Ja sam imala svoju Brajevu mašinu na kojoj sam zapisivala sve što je bilo potrebno, radila zadaće, kontrolne radove i kasnije pismene ispite, koje bih onda pročitala nastavnicima i profesorima.

Na fakultetu je bilo mnogo teže, budući da sam studirala književnost i morala pročitati brdo literature. Najveći teret mog prvog studija podnijela je moja mama, koja mi je, budući da literature u pristupačnim formatima, na početku ovog vijeka, ili nije bilo, ili je bilo jako malo, bila prinuđena knjige čitati i snimati na audio kasete, kako bih ih ja kasnije mogla preslušavati. Čitala je nekada i po 12 sati bez prestanka i često sam se šalila govoreći joj da njoj, od mog kompletnog studija, fali samo diploma.

S drugim fakultetom je mnogo lakše, tehnologija je znatno uznapredovala, postoje čitači ekrana za slijepe, koji sadržaj ekrana pretvaraju u sintetizovani govor, a budući da studiram engleski jezik i književnost, literatura je uglavnom dostupna i moguće ju je naći na internetu.

Nakon završenog studija većina mladih ljudi se susreće s problemom zapošljavanja. Kako je to izgledalo iz Vaše perspektive?

– Kada sam završila prvi fakultet, zapošljavanje osoba s invaliditetom, generalno, išlo je jako teško. Poslodavci u radni odnos teško primaju osobe s invaliditetom, dijelom zbog predrasuda koje su u našem društvu duboko ukorijenjene, dijelom zbog toga što se od uposlenika očekuje da rade mnoštvo drugih poslova, pored onih za koje su specijalizirani. Primjerice, poslodavac će prije primiti osobu koja, osim što će raditi administrativne poslove, uz to može voziti automobil, nego neku osobu s invaliditetom koja, recimo, nije u mogućnosti voziti auto, trčati i stizati na sve.

Sve ovo iskusila sam na vlastitoj koži. Sve ide kako treba do momenta mog pojavljivanja na intervjuu, dakle, do momenta saznanja da sam ja osoba s invaliditetom, nakon čega uglavnom na scenu stupaju predrasude i ne dođe do zaposlenja.

Stvari su se počele mijenjati nakon što je u FBiH usvojen Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, kažem, mijenjaju se, ali sve opet ide jako sporo, mada treba priznati da su nakon usvajanja spomenutog zakona, brojne osobe s invaliditetom našle zaposlenje.

Amna Alispahić Mama mi je znala čitati po 12 sati kako bih spremila ispit (3)

Kako i gdje ste upoznali svog muža? Šta je presudilo da mu kažete „da” kad vas je zaprosio?

– Asmira sam upoznala na kursu engleskog jezika, hoću reći, ja sam njemu bila profesorica. Budući da sam ja jako temperamentna, nije mi se bilo teško zaljubiti u njegovu smirenost i sposobnost da racionalno sagleda stvari. Kada danas njega neko pita zašto je baš mene oženio, on smijući se kaže da je shvatio da mu je bolje oženiti profesoricu engleskog, nego se patiti učeći engleski.

Mama ste djevojčice Zare. Po čemu ćete pamtiti trudnoću i porođaj?

– Trudnoću po lakoći, tj. odsustvu simptoma koji je obično prate: povraćanje, glavobolje i slično. Također, pamtim i pamtit ću je po najvrelijem ljetu koje je svijet vidio, barem sam ja imala taj osjećaj. Sjećam se da su se moji šalili govoreći mi da će računi za vodu cijeloj zgradi skočiti za barem 50 posto i to samo i isključivo zbog mog „racionalnog” korištenja.

Za porođaj sam se dugo psihički pripremala i sjećam se da sam, u trenutku kada je sve počelo, osjećala uzbuđenje, ali ne i strah. I naravno, pamtit ću ga po plaču moje curice. Kako ne vidim, pitala sam je li to moja curica plače, pa kad su mi rekli da je to ona i spustili mi je na grudi, i ja sam počela plakati.

Kako ste se informisali o tome šta vas čeka tokom trudnoće (osim, naravno, od ljekara)? Postoji li u našim bolnicama, domovima zdravlja edukativni materijal na Brajevom pismu? Ili ste informacije tražili na internetu?

– Sve što me zanimalo, uglavnom sam pitala doktora. Informacije nisam tražila na internetu, pogotovo sam u širokom web luku zaobilazila portale, jer sam, srećom, na vrijeme shvatila da me to što pišu žene po portalima može samo raspametiti. U zdravstvenim ustanovama tada nije bilo vodiča na Brajevom pismu, ali i to se počelo mijenjati, zaslugom organizacije MyRight i aktivizmom pet koalicija organizacija osoba s invaliditetom koje pokrivaju teritoriju cijele države. Trenutno je u toku kampanja s nazivom „Ponosni na sebe”, čiji je cilj podizanje svijesti javnosti o potrebama, pravima i mogućnostima osoba s invaliditetom, s posebnim akcentom na poboljšanje zdravstvenih usluga i proširenje liste pomagala.

Kako su izgledali Vaši prvi dani majčinstva? Kako ste i uz čiju pomoć naučili presvlačiti i hraniti bebu, u čemu ste najviše uživali, šta Vas je plašilo?

– Iskreno, plašile su me mnoge stvari. Nikad neću zaboraviti momenat kada sam, nakon dolaska kući i nakon što su mama i svekrva razodjenule bebu, kako bi je presvukle, pipnula njene tanke nožice. Doslovno sam se prestrašila, misleći da je ja nikada, barem dok je tako mala, neću smjeti uzeti. Dok smo bile u bolnici, bilo je nekako lakše. Umotaju bebu u onu pelenu, pa ti izgleda k'o štruca, čvrsta i spakovana, ali kad dođeš kući, skontaš koliko si bila u krivu. Bilo kako bilo, taj me osjećaj straha jako brzo napustio. Mama i svekrva su me svemu podučile u vezi s bebom, a ja sam veoma brzo osjetila potrebu da preuzmem stvari u svoje ruke. Znala sam noću ustajati, paliti grijalicu da bebi ne bi bilo hladno i presvlačiti je bez da sam ikoga u kući budila.

Nekako mi je bilo lakše da sve to radim daleko od očiju posmatrača. I upravo tako sam se i oslobodila i ponosno preuzela svoju ulogu majke. Što se hranjenja bebe tiče, najveći problem se pojavio kada je Zara počela jesti kašice. To mi je i inače bio najteži period majčinstva. Zamislite djetešce koje ne miruje, non-stop okreće glavicu lijevo-desno, a moj zadatak je da u ta mala ustašca ubacim nešto hrane. To je bio period tokom kojeg sam mnogo plakala, misleći da nisam uspjela jer ne vidim, te da je beba gladna, ali ponosna sam na to što sam bila uporna i što sam izuzetno rano, uspjela naučiti bebu da okreće glavicu za kašikom, umjesto da kašika ide za njom. Danas Zara jede sama, a ja, iz ove pozicije, znam da je sve bilo mnogo bolje nego što sam ja mislila da će biti.

Zara je još mala, ali ona već zna da Vi i suprug ne vidite. Koliko ona shvata te stvari?

– Kao što sam već rekla, činimo sve da ne opteretimo Zaru našim invaliditetom. To, međutim, ne znači da se pravimo kako vidimo. Ne! Zara odavno zna da njeni roditelji ne vide i ono što je važno, najvažnije, to joj ne predstavlja problem. Budući da se predrasude stiču, a ne rađamo se s njima, mi pokušavamo Zaru odgajati tako da nikada ne razvije predrasude prema drugom i drugačijem. Njoj nije čudno vidjeti osobu u kolicima, jer smo joj objasnili da svim ljudima nije dato da hodaju, ali da zato oni imaju kolica da se njima služe.

Često bismo nekoj od njenih lutaka otkinuli pokoji ekstremitet, u namjeri da shvati da različitosti postoje. Kada je prvi put vidjela osobu bez ruke, pitala me zašto je to tako. Ja sam nju pitala da li sve njene lutke imaju ruku, pa nakon što mi je rekla da nemaju, objasnila sam joj da je isto i s ljudima. Jako smo ponosni na to što ovakve pojave Zari nisu čudne i što ih percipira normalno. Što se tiče našeg invaliditeta, sljepoće, ni tu nema problema. Zara nekad uzme bijeli štap i pravi se da je mama. Nekome to možda zvuči grozno, ili u fazonu „ne daj Bože nikome” (naša posla), ali nama je to super, budući da to znači da ona, niti se stidi svojih roditelja, takvih kakvi su, ni bijelog štapa koji oni nose. Sve joj je to potpuno normalno, baš kao što su joj normalne i druge stvari, ljudi i pojave.

Amna Alispahić Mama mi je znala čitati po 12 sati kako bih spremila ispit (2)

Da li Vam korištenje tehnologije (kućanskih aparata, prije svega), stvara teškoće? Navedite mi neki primjer.

– Ustvari, ja mislim da je tehnologija najbolje što se desilo slijepima generalno. Danas postoje govorni programi koje instalirate na obični, standardni računar ili laptop i oni vam omogućavaju da čitate/slušate sadržaj ekrana, koristite aplikacije, društvene mreže, komunicirate s prijateljima.

Mobilni telefoni danas nude pregršt korisnih aplikacija za slijepe, poput onih koje vam služe za identificiranje boja, prepoznavanje teksta na različitim pakiranjima, i slično.

Međutim, sva ova napredna rješenja vam ne mogu mnogo pomoći u slučaju da, naprimjer, želite uključiti mašinu za veš, mikrovalnu, rernu i slično. Najefikasniji način da ovdje ne pogriješite jeste da, uz pomoć nekoga ko vidi, naljepnicama ispisanim Brajevim pismom, ili na neki drugi način, označite opcije na ovim uređajima. Ja, recimo, koristim naljepnice u vidu tačkica za označavanje temperatura na pećnici, veš mašini i sl i nemam problema u snalaženju.

Šta Vama, inače, predstavlja najveću poteškoću u životu u našem okruženju? Šta biste to voljeli promijeniti? Postoji li neki dobar primjer za to u našem susjedstvu ili Evropi?

– Najviše mi smeta površnost ljudi, a to je jako teško promijeniti, a od stavova okoline, nažalost, sve ovisi. Zamislite slijepu osobu koja, primjerice, treba izaći iz kuće sama, ili s djetetom. Kako, kada kod nas ima više automobila na trotoarima, nego na cesti? Kako, kada je svaki drugi šaht otvoren, a i oni koji nisu otvoreni, već sutra mogu biti. Okruženje je nesigurno, jer ljudi ne razmišljaju ni o kome drugom, do li o sebi. Površnost i nezainteresiranost ljudi je sveprisutna i to se jako teško mijenja.

Često mi se dešava da napišem neki komentar negdje, braneći dostojanstvo slijepih osoba i onda dobijem odgovor tipa „kako pišeš kad ne vidiš”, a zatim odgovor na odgovor „pa čuj kako, ne piše ona, neko joj piše”. Ovo je jedan banalan primjer, ali krajnje ilustrativan. Ljudi se ne informišu ni o čemu, ništa ih ne zanima u vezi s njima samima. Nisam još doživjela da je neko, čisto iz znatiželje, otvorio Google i postavio mu pitanje „kako slijepi koriste računare?”.

Postoji još hiljadu stvari koje zamjeram ljudima, počevši od toga da su ubijeđeni kako osobe s invaliditetom ne mogu ništa, kako su nesretne jer su „invalidi”, sažalijevaju nas i potcjenjuju, bez da su ikada pomislili da možda griješe u procjeni. Nije lako mijenjati zakone, uklanjati barijere, stvarati jednake mogućnosti za sve. Ali, sve to je mnogo lakše, nego mijenjati ljude i razbijati predrasude. Ali tu smo, jer ne želimo odustati!

(Elvedina Džakmić, Azra Magazin)